Autor: Marjan Gašljević
Sutra će mo, dakle, šutjeti. Tako je bar Zakon rekao. Pisne li itko definitivno je najebo. Baš ne znam od koga ali najebo je i to je to. Najviše o tome moramo voditi brigu mi stokica sitnog zuba koje se očekuje prekosutra na biralištima. Uparađeni s cvijetom u kosi, namirisani i nasmijani jer smo svojim izlaskom postali dijelom „praznika demokracije“. Nama, u stvari, i nije problem šutjeti jer i tako šutimo. Šutimo danima. Šutimo godinama. Šutimo na lažna i prazna obećanja s kojima nas bombardiraju svih ovih dana takozvane predizborne kampanje. Nitko, ama baš nitko, nema da se „uspravi na zadnje noge“ i pita: „Što ste radili i učinili do sada?“
Obzirom, dakle, da će mo sutra morati šutjeti nisam siguran da li će mo smjeti puštati glazbu. Naime kako vidjesmo u istoj toj predizbornoj kampanji da se je itekako pjevalo ali i reagiralo na glazbu koja je trebala biti zvučna kulisa događanja. Energično su se ušutkavali tamburaši kada bi zasvirali „pogrešnu“ pjesmu. Istovremeno se u zagrebačkoj Areni u dva uzastopna dana okupila impresivna masa pjevajući Brenine hitove na što se obrecnulo samo nekoliko, i ako umirovljenih, generala: „Sramota. Mi znamo te pjesme od riječi do riječi i nije primjereno da ih sluša široka masa.“
U jeku priprema za dan kada se šuti netko pokušava sačuvati glazbenu baštinu objavljujući oglas: „Ne bacajte Škorine CD-ove, zamijenite ih kod nas za Brenine.“
I dok se pravovjerni upiru u popravljanje glazbene baštine nikoga ne zanima s čim i kakvim blagdanskim stolom dolazeći Božić dočekati radnici Đure Đakovića. Da li će njihova djeca tražiti i ne naći ništa pod borom jer im roditelji već dugo nisu dobili plaću? Da li će uopće moći upaliti sijalice na boru jer su im isključili struju? Možda su im revni uhljebići zaposleni u javnom poduzeću kojeg, naravno, kontrolira lokalna politika zatvorili vodu? Peče li savjest one s vrha vlasti koji su im tako samouvjereno obećavali neisplaćene plaće isplatiti prije Božića pa hitro zdimili u neki segment kampanje obećavajući med i mlijeko koji su obećavali i prije četiri, osam, dvanaest … godina?
Svu beskrupuloznost visoke politike, bezosjećajnog kapitala i zajedničkog im bezobrazluka oslikava reakcija na pokušaje države Slovenije da „uzme“ Mercator. Slovenci „u ime naroda“ pokušavaju uzeti tu tvrtku. Zar i Agrokor nije otet isto tako „u ime naroda“?
I dok tisuće radnika koji su ostali bez zarađenih plaća od Đakovića do Uljanika i još mnogih hrvatskih poduzeća koja su crkla ili još uvijek crkavaju suze nad Božićem koji bi trebao biti blagdan radosti, Grinchevi koji su im i koji im obećavaju neispunjivo mijenjati će jedan Škorin CD za tri Brenina, jer oni to mogu, poskakujući u njenim taktovima i vrišteći „Jugoslavenku“ mašući reš pečenim špinačakom nad raspomaljenim suslavljenicima.
Bože oprosti im i ako znaju što čine.
