Autor:Miroslav Šantek
Vrijeme se vuče ko teretni voz, gdje li večeras da pomolim nos, klasika, konobar je donio capuccinno iz aparata za moj stol. S toplim mlijekom. Na televiziji neki daleki nogometni tereni, oko mene ljudi koji piju, smiju se i razgovaraju. Srebri se okićeni plastični bor na ulazu, još jedan Božić je iza nas. Sutra će mnogi krenuti jutrom put svojih radnih mjesta, zima se bar na trenutke noću osjeti, hladan vjetar miče ljude s ulice. Miriši pizza. Zvone telefoni, pregledavam facebook. Primjećujem mnogobrojna poznata lica, pretežno ženskog svijeta kako se smiju u velikoj zgradi na zagrebačkom Laništu. Pijuckaju piće i zagrijavaju se za koncert onoga za kog su prevalile put do Zagreba – Panonskog mornara, Đorđa Balaševića koji svakog 26.prosinca bez ikakvih problema napuni Arenu Zagreb, pa se to dogodilo i ovog puta.
Đole je nedavno doživio infarkt. Malo su ga zadržali u bolnici, oporavili krvne žile, poslije se dobro odmorio,napunio baterije i evo ga, ponovno je u pogonu. Danas ima 66 godina i tisuće obožavatelja. I ponovno je došao u Zagreb, taj grad koji ima posebno značenje u njegovom srcu i životu. I par pjesama mu je posvetio, a večeras je došao na obalu Save s tisućama ljudi zavrtiti taj ringišpil u glavi. U našim glavama. U lokal ulazi obitelj s malom djecom. Klinci se odmah penju za stol. Naručuju pizzu. Ulicom prolaze zgodne djevojke. Odlaze nekud u noć. Nekad si me čudila, danas bi mi tako legla – ma daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi…..
A u toj Areni Zagreb ništa novog – neki novi klinci uvijek dolaze. 15 tisuća ljudi znaju sve stihove, baš sve pjesme. I ti stihovi žive u njima. Klasičan Balaševićev koncert koji može trajati do jutra jer malo je glazbenika koji imaju toliki opus pjesama iza sebe, a da su sve zimzelene i neprolazne. Do nekog drugog puta, pričaće će deca o svetlima arene….
