Autor: Marjan Gašljević
Većina hrvatskih građana konačno je, bar malo, odahnula. Izbori za Predsjednika su završili kako su završili ali ta priča je nepovratno gotova. Kako napisah neki dan da trebamo još malo izdržati do kraja izbora pa onda istrpjeti likovanje pobjednika poslije kojeg dolazi političko „krvoproliće“. I dok su na lijevom krilu političkog spektra krenula likovanja na desnom se je počelo hvatati za gušu. Naravno, za izgubljene izbore, jednostavno, uvijek je netko kriv i netko mora odgovarati. Na koncu u izbore je uloženo previše energije i političkog kapitala ali i novca da bi se sve zguralo pod tepih.
Što je, u stvari, za gubitnike izbora pošlo po krivu?
Izbori, i ako personilizirani, ipak nisu u cjelosti bili takvi. Naime stranke koje su podržavale kandidata Milanovića nisu se uopće „pokazivale“ kao niti njihovi, i inače nevidljivi, lideri. Oni sada pokušavaju doći na svoje i pokupiti komadiće pobjedničke torte. Da li će Milanović dopustiti da se oni „hrane“ na njegovom stolu ovisi o njemu i činjenici da li će se držati važnog obećanja iz kampanje da neće biti stranački predsjednik. S druge pak strane da li će tim liderićima iz njegove sjene biti dovoljno ono što im po defultu pripada iz te pobjede poznavajući ih sumnjam. Neumjerena je to klika.
Za razliku od Milanovićeve kampanje kampanja aktualne Predsjednice nije bila personilizirana jer je iza nje, ili bolje rečeno ispred nje, stala cijela Hrvatska demokratska zajednica. U snagu Hrvatske demokratske zajednice ne treba sumnjati stoga mi je upitno zašto su tako agresivno stali uz ili ispred kandidatkinje posebno ako, u sveukupnoj analizi, popratimo malo ankete u zadnjih godinu dana koje pokazuju rast do 70% nepodrške javnosti smjeru u kojem aktualna Vlada vodi Hrvatsku. Zar to planerima kampanje nije bio dovoljan pokazatelj da se na svakom nastupu Kolinde Grabar Kitarović mora naslikati čopor ministara iz te nepopularne Vlade? Rado spominjani gafovi Grabar Kitarović mislim da i nisu previše utjecali na biračko tijelo posebno kada se podrobnije analizira profil birača pojedinih kandidata.
Utisci objave rezultata izbora još su više nego svježi i krv se još nije „ohladila“ tako da je najsigurnije okriviti, kako to i rade, nekog trećeg. Pedra su našli u Škori. Naravno, ovo je samo privremeno jer svakom normalnom je jasno da Škoro nije uvelike utjecao na njezin poraz. Škoro sa svojim izbornim „blagom“ iz prvog kruga samo nastavlja svoj politički put. Da će on svoj politički kapital nekom darovati prazna je nada a svojatanje njegovih birača isprazna glupost počinjena ili iz neznanja, ili iz podle namjere.
Novinari koji su pratili izbore odmah su pokušali izvući „crne labudove“ ovog političkog rezultata. Naravno, nema crnog labuda ali za to ima čitavo „jato barskih ptica“.
70 tisuća glasova u Zagrebu više za Milanovića pokazatelj je da Bandić spada u to „jato“ jer, po meni, vrijeme njegovih žetončića i njega samoga je nepovratno iscurilo. Još da nije u prvom krugu bilo Juričana, hajde de. Pa njegov je rezultat pokazao tu Bandićevu silaznu putanju i onda umjesto da se distanciraju od njega „nose mu kolače“. Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bandić i njegovi „žetončići“, ako su ikad i trebali, sada zbilja više nisu potrebni. Niti u Parlamentu niti u Zagrebu.
I na kraju, Plenković u pokušaju da krivicu za eventualni gubitak izbora podijeli sa svojim suradnicima (suparnicima) uključuje ih u kampanju a oni utrčavaju kao „slonovi u staklanu“. Umjesto da potiho krenu u mobilizaciju biračkog korpusa, posebno u BiH, oni svoj angažman stavlaju na „velika zvona“. I sama pojava nekih imena u samom vrhu kampanje velikom broju birača navukla je „mrak na oči“ pa su požurili, i ako možda i nisu imali u planu, glasovati. Glasovati protiv. U tome su im uvelike pripomogli i mediji cijelog izbornog dana udarajući s vjestima o „gužvama u Mostaru“, „redovima na biračkim mjestima u BiH“ što je dijelu protestnih birača bila „crvene krpa“.
Danas, pak, imamo početak bitke na desnici. Jako, jako puno je tu kombinacija, timova i igrača. Apsurd je ove „utakmice“ da će hrvatski građani, voljeli oni njega ili ne, morati svojevoljno „braniti“ Plenkovića. Zašto? Ima li u konstelaciji političkih snaga u Hrvatskoj političara koji može sačuvati modernu, demokratsku i građansku Hrvatsku? Za sada ga je ne vidim.
Kako će, pak, Plenković privesti „prvo poluvrijeme bez primljenog gola“ ostaje vidjeti. Meni je realna varijanta i, mislim, njemu najpovoljnija raspuštanje Vlade te ulazak u prijevremene parlamentarne izbore. Obzirom na tajming ovi bi izbori mogli biti negdje u lipnju, a zbog njih bi Plenković mogao „izigrati“ Statut Hrvatske demokratske zajednice jer se u ovoj „političkoj gužvi“ presjednja EU-om, predizbornim aktivnostima za te prijevremene izbore jednostavno ne bi mogli provesti stranački izbori koje je već sinoć zazivao jedan od pretendenata na Plenkovićevo mjesto na čelu Stranke Kovač. Svakako ovaj scenarij ostavlja Plenkovića najčvršće u sedlu.
Čak sam uvjeren da mu u ovom scenariju novi stanar na Pantovčaku neće odmagati već naprotiv. Iz računica analitičara proizilazi da bi poslije tih izbora bila jedina vjerojatna „velika koalicija“. Toj opciji dajem male šanse prije bih vjerovao u manjinsku vladu koja bi imala uporište u „pozitivnoj“ kohabitaciji bar neko vrijeme dok se karte ponovno ne promješaju i podjele.
Crnih labudova, dakle, nema. Prije bih kazao da se dižu jata barskih ptica.
