Za redatelja i scenarista Noaha Baumbacha nikad nisam čuo i to je dobro jer baš nikakve predrasude neće pokvariti užitak gledanja filma Bračna priča (Marriage story). Odmah na početku film me oduševljava jer počinje s portretom Scarlett Johansson koja zapravo nije ona Scarlett koju poznajemo s plakata i foršpana već obična Nicole koju pospanu i krmeljavu možete sresti na nekoj troznamenkastoj autobusnoj liniji što ranim jutrom provincijalke dovozi u metropolu, Nikolinu vjetrom počešljane kose što užurbano oko podneva kupuje agrume i grincajg na Dolcu; Niku što u kazalištu pored vas zijeva, a oči joj se sklapaju od umora i vjerojatno bi već bile usnule negdje u provincijskom mrklom mraku da večeras nije obećala izlazak friško rastavljenoj školskoj kolegici.
U nastavku upoznajemo glavnog muškog protagonista Charlieja (Adam Driver). Čovjeka upečatljivo nelijepe fizionomije koji naprosto mami da se film ne prestane gledati kao što to obično činim kad se u naslovnoj ulozi pojavi neki ljepuškasti holivudski ljigavac prepoznatljivih grimasa i već viđenih glumačkih umijeća.
I tako, malo po malo budem uvučen u film, zapravo u bračnu priču koja bi po svemu bila storija o savršeno uspješnom braku da glavnu protagonisticu ne progoni kriza identiteta. Prebirući malo po sjećanjima uočavam sličnosti s filmovima neomiljenog mi Woodija Alena s njemu omiljenom, a meni ne baš dragom glumicom, Diane Keaton koja mi ipak nije tako neomiljena kao plačljiva Meryl Streep iz filma Kramer protiv Kramera čije motive u Baumbachovom filmu također prepoznajem. Ah, ti dosadnjikavi filmovi s nazovi-feminističkom problematikom i recimo-glumicom Meryl Streep; dosadnjikavi velim ali ipak ne toliko dosadni kao filmovi s garancijom dugočasnosti: Katharine Hepburn. Najnapornijom divom Hollywooda koja je s Spencerom Tracyjem snimila nekoliko apsolutno najdosadnijih filmova svih vremena a slične problematike.
Baš negdje onkraj prvog sata filma kad započeh solidarno zauzimati mušku stranu priče, pomalo se gadeći samom sebi što se dajem navući na tanki led sladunjavog melodramatičnog zapleta oglasilo se zvono na ulaznim vratima. Pauziram film; ||. Utrnulih nogu šepesam do slušalice. S druge strane muk. Bit će da se netko u prolazu odlučio našaliti sa stanarima. Ja koji ignoriram svaku zvonjavu fiksnog telefona dao sam se navući na ustajanje iz stolca iritantnom zvuku portafona. Nije to bez vraga! Neka misteriozna igra slučaja odlučila me izvući iz filmskih stereotipa u koje sam i nehoteći počeo tonuti. Vraćam se računalu i prije nego ću stisnuti na strelicu „|>“ idem vidjeti kako je kritika iz regiona vidjela film. Kritičarke uglavnom zauzimaju objektiviziranu feminističku poziciju, dok kritičari prividno racionalno sagledavaju i takozvanu mušku stranu. Svi. Svi osim Nenada Polimca koji se kao i obično razmeće nazivima filmova koje je gledao na NetFlixu a koji s filmom Marriage story imaju tek posrednu vezu; vezu toliko tananu i nebitnu da je samo rijetki filmski ovisnici mogu racionalno dokučiti. Ah, ti filmski kritičari!
Stišćem tipku |>. Trzaj ruke vraća me na preklapajući kadar u kojem iščezava Peta avenija, a pojavljuje se avion; dugi kadar aerodromskog parkirališta i saobraćajna gužva koja će filmu, kao uostalom i inom američkom urbanom svijetu determinirati slijed događanja. U filmu prebogatom preciznim i inventivnim dijalozima ova filmična ilustracija putovanja između New Yorka (NY) i Los Angelesa (LA) u slikovnom hipu otkriva mi puni smisao filma. Ne, nije to nikakav film o bračnim problemima ili krizama. Niti o feminizmu, niti o krizi identiteta. Film je to o dva grada, o dvije američke krajnosti, o zapadnoj i istočnoj obali. O dva američka mentaliteta. O dvije suprotnosti. Priča je to američkoj dihotomiji istoka i zapada. Ako baš hoćete priča je to o kazalištu i filmu, naoko srodnim literarno scenskim aktivnostima no ipak suprotstavljenima u njihovim antipodima Broadwayu (NY) i Holywoodu (LA). Nama što SAD posjećujemo sporadično ta fina razlika kazališne kulture istoka i filmske kulture zapadne obale Sjedinjenih Država može se učiniti akademskom i zanemarivom; gotovo nevrijednom spomena, ali onima koji tamo žive, u New Yorku, odnosno u Los Angelesu to su vrela identiteta koja se ne mogu i ne smiju miješati. NY i LA su nezamjenljivi potpisi posebnosti. U nastavku gledam kako u filmu taj konflikt polako doseže vrhunac nakon kojeg slijedi smiraj u tolerantnom i neidealnom kompromisu.
Pogrešno bi bilo misliti da je film temeljen samo na američkim suprotnostima ili posebnostima. U njemu je i puno toga univerzalnog. Na primjer lik socijalne radnice koja posjećuje obitavališta roditelja ne bi li se objektivno uvjerila o stanju fakata vezanih za život djeteta. Ta socijalna radnica savršena je slika svih „objektivnih“ socijalnih radnika koji ovih dana u Hrvatskoj pokazuju nesvakidašnju brigu za usvojenu djecu. Svojim blago teleći razrokim pogledom, a osobito „inteligentnim“ replikama savršeno je filmsko utjelovljenje svih hrvatskih ministrica socijalne skrbi ikad; onih sadašnjih, onih bivših i oni budućih.
Dijalozi, dijalozi s puno pronicljive duhovitosti karakteriziraju ovaj film od početka do kraja; skoro kao da se ne radio o filmu već o nekoj komornoj kazališnoj predstavi u kojoj je čitanje scenarija, a zapravo romana jedino što se cijelo vrijeme događa i zaokuplja nam pažnju. Vidljivo je to i iz gotovo trostruko veće datoteke s engleskim podnapisima no što je to u prosjeku za film tolikog trajanja uobičajeno. Ne, nije mi žao što sam stotinu trideset i sedam minuta potrošio na ovaj film. Dapače. Nije mi žao ni što je netko zazvonio na vratima prekinuvši integralno gledanje, a zapravo čitanje filma. Tek to zvono na vratima razbistrilo mi je um i otkrilo stvarne nakane redatelja filma nominiranog za šest Oskara: za scenarij, za glazbu i za najbolji film, za najboljeg glavnog glumca, te glavnu i sporednu glumicu. Kipićem se naposlijetku ovjenčala samo Laura Dern zahvaljujući majstorski napisanoj roli brakorazvodne odvjetnice Nore Fanshaw.
Radno sam ovu kolumnu bio naslovio Brak 3 s obzirom da sam dvije verzije Braka već dosada ispucao na kazališne teme. Isprva mi se to učinilo sasvim u redu, no ubrzo sam shvatio da bi me to na neki način obvezivalo da se temom braka na filmu pozabavim još jednom, a to nikako više ne želim činiti jednako kako ne želim ni balansirati tuđim, ali i vlastitim sklonostima prema kazalištu ili filmu; New Yorku ili Los Angelesu. S druge strane, s obzirom da sam već dokučio da film uopće ne priča o braku već se njime kao medijem samo služi za iscrtavanje američkih suprotstavljenosti možda bi bilo bolje da za naziv kolumne iskoristim neku domaću konfrontiranost ili njenu metaforu. Na primjer rivalstvo Splita i Zagreba. Antagonizam sjevera i juga. Batinaško-bakljarsko neprijateljstvo BBB i Torcide. Suparništvo jednakosti SDPa i HDZa. Mržnja crvenih i crnih. Možda? Ustaše i partizani!
E, ovo zadnje je dobro. Iako možda film Bračna priča ne govori baš izravno o ljubavi i mržnji između ove dvije povijesno nerazdvojne, ali za konflikt vječito spremne grupacije sam naslov bi mogao povećati čitanost, a to je za portal uvijek dobro. Dobro je da se prva riječ naslova može tumačiti i kao imenica i kao glagol, pa će ova posljednja varijanta razgaliti domaće ljevičare jednako kao što je onih šest Norinih egzaltiranih rečenica* o judeo-kršćanskom spiritualizmu u sto i sedmoj minuti filma razgalilo američke akademičare pa filmu dodijeliše Oskara za najbolju sporednu žensku ulogu.
*Because the basis of our Judeo-Christian whatever is Mary, Mother of Jesus, and she’s perfect. She’s a virgin who gives birth, unwaveringly supports her child and holds his dead body when he’s gone. And the dad isn’t there. He didn’t even do the fucking. God is in heaven. God is the father and God didn’t show up.
