Томаш Мартиновић
Кад онамо, имаш што виђети:
Мујо Алић, турски кавазбаша,
одвео нам Ружу Касанову
и утека с братом најмлађијем.
Ево има више но година
отка нешто међу собом главе.
Али ко би мога помислити
да ће узет Српкиња Турчина?
Кнез Роган
Ћуд је женска смијешна работа!
Не зна жена ко је какве вјере;
стотину ће промијенит вјерах
да учини што јој срце жуди.
Ja znam čitati ćirilicu. Učili smo je u trećem razredu Osnovne. Iz one knjige Čitam i pišem ćirilicu. Koju ste mogli zaokrenuti pa pročitati jeste li pravilno odgovorili na postavljeno pitanje. To se, valjda, zvalo programiranim udžbenikom. Danas djeca programiraju u Pajtonu; na Mikrobitovina. Nema udžbenika. Nepotreban. Nas su za život pripremali ćirilicom. Zato smo valjda takovi ispali. Ja i pišem ćirilicu. Naša razrednica u višim razredima osnovne uvijek se divila mom lijepom rukopisu u zadaćnicama koje smo, svaku drugu, morali pisati ćirilicom. Običavala je i čitati moje sastavke pred razredom. No prvo bi meni ponudila da pročitam svoju zadaću. Ja sam to običavao odbijati jer mi čitanje pisanih ćiriličnih slova nije baš išlo; ni vlastitih. Noj jeste. Zato je valjda i napredovala u prosvjetnoj hijerarhiji RSK.
U srednjoj je bilo drugačije. Profesor Joso, kojeg su svi od milja zvali Huso, običavao je blagonaklono gledati na neznanje ćiriličnih pismena. Na njegovim satovima smo se znali dobro provoditi u zadnjim klupama misleći da njegove oči, pokrivene očalama s debelim staklima, ne razabiru toliko daleko. Jednom kad sam pretjerao lijepo me zamolio da pročitam poveći ulomak teksta Dositeja Obradovića iz Čitanke za prvi razred gimnazije. One s djevojkom koja čita na naslovnici. Kao s Wiehlerovih goblena. Pustio me da slovkam taj ćirilični tekst pisan italikom valjda preko pola sata, bar se meni to tako dugo činilo. Znam da je bilo preko tri frtalja stranice ispunjene poznatim riječima tipa: штитити. Kako sam tek čitao nepoznate riječi možete si samo misliti.
Čitačica (1770)
Ako ste strpljivo dospjeli do ove rečenice mog napisa vjerojatno shvaćate zašto sam uvodne stihove iz Njegoševa Gorskog vijenca prepisao kurzivom. Isti tekst u latiničkom pismu možete pročitati na kraju objave. Zapravo danas nisam htio pripovjediti o svojim školskim dogodovštinama. Htio sam malo lamentirati o promocijama knjiga. I o muško-ženskim odnosima vezanim uz to. Što je iz naslova, ako ste ga uspjeli dešifrirati, jasno. Nikad nisam bio ljubitelj te serije. Nekako mi Sarah-Džesika nije baš napeta, a ni njene frendice Sintija i Kristin. Kim, koja se trudila u seriji biti jako seksi, je opet deset ljeta starija od svojih družica. Svojom pojavom mi se nije nekako, ni estetski, ni dramaturški, uklopila u priču. No nema sumnje serija, a i film, bijahu zapaženi kod žena. Možda i zbog muških Faca u njoj. Znam čak neke muškarce koji su s forama iz serije barili komade.
No ono što meni nije, i nikada neće biti, jasno je tolika potreba za verbalizacijom ljubavna odnosa. Za usmenim objašnjenjima; oralnim prežvakavanjima tog momenta u kojem se dogodio klik. Kad je preskočila iskra. Kad se zapalio plamen. Sam za sebe taj je erotski zanos toliko savršena komunikacija, da je konfabuliranje zapravo nepotrebno prostituiranje trenutka. Dosadna rabota poput one kad dečki međusobno prepričavaju nogometne zgode: Ronaldov gol ili Mesijevu majstoriju. Svi sve vidješe ali potreba za prepričavanjem uvijek nadjača. Opet i iznova, proporcionalno količini ispijena piva.
Mogu razumjeti da povrijeđena žena napiše knjigu. I da je promovira. Evo u ponedjeljak, 29. listopada 2018. u 16 sati, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici održat će se promocija knjige, bivše Prve Potpredsjednice Vlade, pod naslovom “Agrokor: Slom ortačkog kapitalizma“. Tu je seks bio naglo prekinut pa razumijem frustracije ostavljene strane. Razumijem tu potrebu da se objasni taj coitus interruptus hrvatske biznis-politike. Svi se pitaju: hoće li doći bivši vjerenik? Hoće li biti nekih pikanterija? Razotkrivanja. Govori se da će ulomke čitati i neka Faca. No bolje da ne čita ako mu je zubalo još uvijek u komi. Ja ne idem. Zlo mi je i od odjevenih političara; od obnaženih bih mogao i povratiti.
Osim toga u mojim godinama nagosti je dosta jednom tjedno. Goga je u četvrtak promovirala svoju novu knjigu. Dodir obnaženih misli. Pisalo se i na PS-Portalu o tome. Čitala se erotska poezija. Šteta je što sama autorica nije pročitala bar jedan od svojih tekstova. To se kao ne radi, ali u ovoj prilici bilo je baš to potrebno. Da nas dodirne svojim obnaženim riječima. Ponuđena zakuska je bila super. Skupilo se dosta svijeta. Ženskog. Nekad bih rekao polovnjača, no danas su sve to za mene komadi. Mladi komadi. Pa sam se morao zadovoljiti Crnom Kraljicom. Poslije je sjeo i Crni Kralj. Tomislav. Večer uz muško društvo; i muške divane. Kužiš stari moj? Nek’ ti je sretan rođendan! A kad se idući put sretnemo idemo negdje na Crnu Višnju. Ako je nađemo u Gradu.
Tomaš Martinović
Kad onamo, imaš što viđeti:
Mujo Alić, turski kavazbaša,
odveo nam Ružu Kasanovu
i uteka s bratom najmlađijem.
Evo ima više no godina
otka nešto među sobom glave.
Ali ko bi moga pomisliti
da će uzet Srpkinja Turčina?
Knez Rogan
Ćud je ženska smiješna rabota!
Ne zna žena ko je kakve vjere;
stotinu će promijenit vjerah
da učini što joj srce žudi.
P.S.
Za one koji se pitaju kakve veze ima Petar Petrović sa svim ovim? Baš nikakve! Tek toliko da se razmećem lektirom koju sam u životu pročitao. A ona me je često dovodilo u zabludu. Ja sam na primjer do odlaska u JNA, zbog Gorskog vijenca, vjerovao u čojstvo Njegoševih sunarodnjaka. U armiji dobro upoznah dvojicu. Bijahu to dva najveća pizduna koja sam u životu ikad upoznao. Dva prevrtljivca i smutljivca istih karakteristika koje Njegoš u poemi pripisuje ženama, samo puuuuuno veća. Ono malo žena što upoznah iz tih krajeve ne ostaviše tako loš dojam. Dapače.
