Osjećam se kao u bajci, zapravo život mi je upravo ušao u bajkovitu fazu. I ne samo meni već i svima vama. Živimo u jednoj velikoj zajedničkoj Bajci. Znam, neki od vas će negodovati. Kakva je to bajka kad po čitave dane čamimo doma, cmrljimo između kauča i frižidera i nestrpljivo čekamo da nam kažu ono što zapravo znademo još od jučer? No tako vam je to u bajkama! Jeste li ikad čuli da se u nekoj bajci nadugačko i naširoko raspreda kako sretno pučanstvo nakon lagane šetnje šumom i drumom radosno stiže doma da bi se odalo uživanju darova plodnih polja i u plodovima rodnih vinograda. Gdje iz carskih dvora po cijeli dan odjekuje muzika, a dame se ušvicane od bjesomučna plesa presvlače u nove, čiste i mirišljave krinoline svaka dva sata. Gdje kralj s izdignutog mjesta, dok ljevicom drži desnicu ruku zaljubljene kraljice, desnicom lagahno odmahuje srećom i vinom ozarenim podanicima. Toga u bajkama nema. Bajke u pravilu započinju „jednog dana“ kad u kraljevstvu započne frka i traju dok se ta frka ne razriješi; obično rečenicom: „I tako su živjeli sretno!“ Pri tom misleći da se to sretno doba odnosi na vrijeme ispunjeno dosadom svagdašnjeg normalnog života. Stvarima uobičajenim: ispijanjima jutarnjih kavica, čekanjima po semaforima, guranjima krcatih kolica po mega šoping centrima.
U bajkama su obično glavne protagonistice žene. Crvenkapica, Pepeljuga, Snjeguljica, Trnoružica. Žene u bajkama su u pravilu nositeljice najsjajnijih ljudskih osobina kao što su odlučnost, smjelost, suosjećanje, dobrota. Muški likovi pak dolaze kao lagano hendikepirani, plošni karakteri koji manjak osobina nadoknađuju svojom ljepotom ili pak ljepotom konja kojeg su uzjahali. No ova naša sadašnja bajka lišena je rodne neravnopravnosti, kako je to i za očekivati u ovo moderno doba. Štoviše tradicionalnu ulogu kralja u bajci preuzela je kraljica. Jučer se iz svoje windsorske palače narodu obratila Ona. U decentnoj svijetlozelenoj haljini, bez suvišna nakita, sa srebrenom frizurom koja asocira na krunu pučanstvu se obratila Kraljica. Smireno i odrješito locirala je problematiku bajke u kojoj živimo i sve nas ohrabrila svojim odmjerenim i premudro sročenim riječima. Znam, reći ćete to nije naša nego britanska kraljica i kakve ona ima veze s ovom našom bajkom koju mi, ovdje već danima živimo. Ali nije tako. Živimo u jednom globaliziranom svijetu gdje se ne može samo grabiti i uzimati već valja davati i dijeliti. Baš kao što mi, kao turistička zemlja dijelimo vlastite ljepote sa svim građanima Commonwealtha, što ne bi oni s nama podijelili bokunić svoje Kraljice.
Na kraju krajeva bajke nemaju domovine niti likovi iz bajki nacionalnosti. Pa čak i kad imaju autora većinu bajki doživljavamo kao osobno vlasništvo. Jeste li ikad čitanje djeci prije spavanja započeli onom prvom stranicom iza korica na kojoj se navodi izdavač, autor, lektor i grafički urednik? Niste. Nisam ni ja. I ne samo da nisam navodio autora već sam beskrupulozno pričao iz glave vlastite kompilacije različitih bajki bezobrazno pokravši bar jedan bataljun dječjih pisaca ostavljajući vlastitu djecu u uvjerenju da im otac baš za njih svake večeri smišlja novu i originalnu priču-bajku. A ako sam nekoga besramno ne citirajući najviše potkradao to je moj kolega i matematičar Lewis Carroll. I onda, a i danas njegovo mi se djelo čini najzahvalnijim da ga se intelektualno pokrade.
Alica u Zemlji Čudesa (Alice’s Adventures in Wonderland) knjiga je dječje fantastike iz 1865. godine koju je napisao engleski književnik i matematičar Charles Lutwidge Dodgson, poznatiji pod pseudonimom Lewis Carroll. Radnja prati doživljaje djevojčice Alice, koja pada niz zečju rupu u fantastični svijet naseljen osebujnim stvorenjima. Priča je prepuna aluzija na Dodgsonove prijatelje (i neprijatelje), kao i lekcija koje su u to doba učenici britanskih osnovnih škola morali učiti napamet. Radnja se poigrava s logikom na način koji je roman učinio trajno popularnim i među odraslima i među djecom. Smatra se jednim od najkarakterističnijih primjera žanra književnih priča bez logičkog smisla, a njegov narativni tok i struktura bili su enormno utjecajni, uglavnom na žanr fantastike. Nastavak knjige je “Alica s druge strane zrcala”. Na temelju knjige nastale su brojne kazališne, filmske i televizijske adaptacije. Izraz “Zemlja Čudesa” ušao je u popularnu kulturu kao mjesto sa sanjarskim, fantastičnim osobinama. Izraz “niz zečju rupu” postao je ekspresija za putovanje u nepoznato.
Ja svoju Zemlju Čudesa živim svaki dan beskrajno sretan što je moja Alica tu pokraj mene, što ponekad skočimo u zečju rupu ali uglavnom se dobro snalazimo i u ovom običnom manje fantastičnom, pa ponekad i prozaično običnom svijetu. Svakome od nas treba jedna Alica. Ako je do sada niste pronašli pogledajte kroz prozor. Možda se baš na susjednom prozoru smješka vaša Alica. Možda vaša Alica živi tu, do vaših vrata. Možda je već dugo s vama ali vi niste imali pojma da se tako zove. Istom štogod ne dopustite da kao u onoj pjesmi dugovječne grupe Smokie: Living Next Door To Alice ona jednostavno nakon frtalj stoljeća zauvijek ode. Jer ako ode morat ćete je potražiti s druge strane ogledala, tamo gdje je neizvjesnost još neizvjesnija, zlokobnost još zlokobnija, a kmica još crnja. U zemlji Hudodraka1.
Moja Alica spava na desnom boku. Lica posutog pjegicama kao noćno nebo zvijezdama. Obrazi joj se lagano spuštaju i podižu u ritmu disanja. Jedva čekam da se probudi, pa da uskočimo u još jedan dan naše bajke.
1Pjesma Jabberwocky iz knjige Lewisa Carrolla Alica s druge strane ogledala i danas predstavlja izazov pjesnicima-jezikoslovcima. Stoga ovdje uredno citiram brilijantu inačicu prijevoda Antuna Šoljana:
Hudodrakija
Bilo je kuhno i đipahne tovke
na vabnjaku rovko zadronjaše:
nemujne sasvim bjehu zorolovke
i rućkale su šturnjače zdomašne!
„Čuvaj se, sinko, strašnog Hudodraka,
čeljusti što čapnu, kandži koje kvače!
Čuvaj se ptice Zlamače ko vraga!
Nemoj da ljusni Grlograb te nađe!“
Vajtolni mač on zgrabi: s puno nade
protivnika mašnog tražio je dosta –
Da počine, uz Gungul-stablo stade
I, zamisliv se nešto, stajat osta.
Dok stajaše tu, s uzlim mislima na umu,
Hudodraka evo, s plamenom u oku:
vignjeta ti taj kroz stomorovu šumu,
sve groblohoboće u skoku.
Jen, dva! Hop, cup! I cikete cak,
vajtolni mač kroz kosti prosvira!
Drak mrtav pade, bez glave ostade:
On glavu grabi, natrag galumfira!
„Ubi li, sinko, strašnog Hudodraka?
U zagrljaj amo, o blistajno momče!
I belvirno odasvud čuj: „Huja haj! Haj huj!“
Dokon od likosti sve frkoće.
Bilo je kuhno i đipahne tovke
na vabnjaku rovko zadronjaše:
nemujne sasvim bjehu zorolovke
i rućkale su šturnjače zdomašne!
