Hvala bogu danas nije kao u vrijeme odreknute kraljice Kristine, Kristine od Švedske, sramno uokolo ljubovati i s muškijem i ženjskijem svijetom. Nije potrebno dijeliti ložnice s papama i kardinalima da bi se postalo sveticom, ali stvari su još daleko od idealnih. Zapravo teško da bi se situacija mogla uopće nazvati dobrom. Iskreno rečeno stanje je loše, veoma loše.
Svaka čast svim onim hrabrim ženama prvog, drugog, pa i trećeg vala. Rozi(Luxemburg), Klari(Zetkin) i Virginiji(Woolf). Simoni(de Beauvoir), Margareti(Atwood) i Juditi(Butler). Hvala svim onim feministicama liberalne i radikalne i socijalističke orijentacije. Veliki respekt svima znanim i neznanim ženama što su teret „biti žena“ nosile na svojim nejakim plećima. Trud je bio velik, rezultati nikakvi. Jer žensko pitanje ipak nije samo pitanje žena. Žensko pitanje je zapravo vrlo muško pitanje.
Recimo pogodilo se da baš lijepo pišete. Onako pitko i razgovjetno. Hvalila vas učiteljica u školi, hvališe vas neke mamine prijateljice i tako ohrabreni odlučiste postati literat; pisac, književnik. Izlazi vam i prva knjiga. Mar se uvijek nagrađuje! Već ste pomalo proćelav ali još uvijek bez sijedih! Objaviše vam u zbirci mladih nada dvije i pol pjesme. Silazite stubama iz Društva književnika. Ponosno u desnom unutarnjem džepu stišćete njihovu iskaznicu. U lijevom je već spremljena potvrdnica da ste član Pisaca iz Basaričekove. Nema greške. Svraćate u prvu knjižaru na Trgu. Provjeravate imaju li onu zbirku u kojoj su vas objavili. Nemaju? Posvuda u knjižari veliki plakati neke cure kojoj danas promoviraju roman. Lijepo se vidi žena u kasnim dvadesetim; nema trideset ziher! A već roman? U dubini duše osjećate silnu nepravdu. Ta vještica! I sve one Vještice iz Rija! Još miriše na majčino mlijeko a izdala prvi roman! Roman čovječe! I promovira ga! A gdje? Tu u najposjećenijoj Knjižari najprometnijeg Trga Metropole svih Hrvata. To netko mora platiti. Ili žena ili ljubavnica ili ova mala trgovčica što umeće knjige u policu. I plate. Sve tri. Jednom preko labrnje. I malo pod rebra.
Ipak taj muški prijezir prema ženskoj kulturi u muškim kulturnim krugovima zapravo je dječja pišaćka od prezira prema prijeziru kakav muški kružoci gaje prema ženama u mačističkijim strukama kao što su politika, poduzetništvo ili novčarski sektor.
Ne trebate biti austrijski stipendist i doktorirati filozofiju na Sveučilištu u Wieni da shvatite da ženama nije mjesto u politici. Zapravo trebate! Na ovim našim prostorima, kakvi god bili, takove stvari se nikad nisu učile, ni u kapitalizmu, ni u socijalizmu, ni u ovom današnjem intersticiju u kojem živimo a da ne znamo ima li politike ili nema, ima li Sveučilišta ili ga nema; najposlije ima li Države ili je nema. Sve ako i niste tako radikalni kao mudrosnik Anto i ne mislite da je ženi mjesto samo na madracu vjerojatno ćete odmahnuti rukom i reći: „Politika je tvrd, muški posao. Tko je babama kriv što baš hoće u politiku. Nek’ rade nešto korisno!“
A ni tamo gdje se radi ženama nije lako! U poduzetništvu ženama njihovi muški kolege kad god mognu izmaknu i ono malo madraca ispod leđa pa nije rijetkost da žena, danas poduzetnica i biznismenka, sutra završi na hladnom i golom betonskom podu neke samice puno prije, a ponekad i umjesto, svog muškog kolege. Sigurno ste čuli onu povijesnu: Muž uvijek zadnji dozna!
Zahvaljujući intenzivnom radu, ostvarenoj operativnoj policijskoj suradnji i pravovremenoj razmjeni informacija policijskih službenika FAST jedinice Irske i Odjela za ciljane potrage i precizno lociranje, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (FAST tim Hrvatska), 29. siječnja 2020. godine na području Irske je uhićena 29-godišnja hrvatska državljanka Z. R. Radi se o jednoj od najtraženijih osoba za kojom je Hrvatska raspisala potragu, a koja je u sklopu „Crime has no gender“ objavljena na European most wanted listi tijekom listopada 2019. godine. Njenom pronalasku i uhićenju posebno su pridonijele anonimne dojave.
Još je gore ženama u pravom kriminalu. Tu vladaju nemilosrdni odnosi do istrebljenja. Ne da vas cinkaju samo muškarci kojima ste uletjeli u zabran već i njihove žene i žene njihovih žena. U krugovima gdje cinkanje ne kotira visoko na moralnoj ljestvici cinkat ženu-kriminalku je in. Našu Zorku švercericu i imenjakinju šefice organiziranog kriminala iz serijala Na granici, anonimno je cinkala jedna toliko nevjerojatno bliska osoba da autorima serijala Vladi Buliću i Mirni Miličić nikad ne bi napamet palo to dramaturški iskoristiti.
Ipak najgore je ako ste svestrana žena, recimo političarka i poduzetnica ili političarka i lobistica. Tu će vam karijera završiti i prije nego što je počela. Evo pogledajte samo bivšu ministricu i prvu Premijerku lijepe naše. Čim nešto lucidno nakelji na Facebook ili Instagram odmah je prozivaju da je od države vrbovala stan i ne samo vrbovala već i sudjelovala u likvidaciji bivših najmoprimaca. Muškom ministru ili Premijeru par leševa preko kojih bi se domogao stana nitko ne bi zamjerio, pače to bi mu se pisalo u plus, i zbrajalo na invaliditet i ratni put. Quod licet Iovi, non licet bovi. Tako pismena, elokventna žena nemeže nego ispast krava, a vola koji ima problema s usmenim izražavanjem ovjenčaju slavom Jupitera.
Sjetimo se samo jedine i neponovljive hrvatske županice. Umjesto da je čuvamo kao malo vode na dlanu jer među dvjestotinjak Velikih Hrvatskih Župana svih vremena samo je jedna jedina žena; ne! Onaj mačista i ženomrzac od stotina i stotina gostiju koji su mu nedjeljama defilirali emisijom baš je nju našao pitati naslov diplomskog rada. U nedjelju poslije ručka toga se ne mogu sjetiti ni oni što su diplomski pisali. Što isto nije pitao svog prvog gosta Ivu. Nije jer je znao da onda više nikad nikoga ništa pitati neće. Ovako ispada da je Marina jedina trebala ponoviti gradivo prije nastupa na TV. Da u Otvorenom pitaju za naslov diplomskog sigurno ne bi gledali one što ih gledate svake večeri. Dosta što se čovjek istroši za tu vražju diplomu, sad bi je još morao i pročitati. Dajte, najte.
Evo i najnoviji skandal pomeo je velebitske degenije hrvatske političke ekonomije. Čitav buket zapravo. Koliko treba ženi da se probije u politici i sitnom poduzetništvu u kamenjarskoj zabiti? A onda nikom ništa; ode mast u propast za par glasova na idućim izborima. A lijepo je sve moglo izaći na dobro: i za vjetrove i za elektrane, i za ekološko stočarstvo i za turizam da je bar malčice bilo sreće.
Jer sreća je svakoj ženi potrebna. I svaka ju žena zaslužuje naći neovisno što je čini sretnom. Pjevahu o tome Gabi i Radojka mada je meni ipak draža ona modernija izvedba s Majom. Ali ni to nije danas lako. Došla su takva vremena da se žena ne može ni malo bolje obući i počastiti novom torbom i cipelama da joj neko ne sjedne na grbaču. Ako nema muža onda neki drugi vrag. Skok na skok. Uskok. Pitanja su im ne samo neukusna već i glupa. Kao: Pa što ti je ovo trebalo? Pa zašto ono? A kol’ko je to koštalo? A di je račun?
Hvala bogu, nisam žena. Hlače za $12 i košulja za $8 i bog te veseli. Cijelu sezonu. S vremena na vrijeme sve tutneš preko noći u vešmašinu kad je jeftinija struja i voda i sutradan mirišeš k’o cvijetak. Na Ariel i Ornel, pa žene polude za tobom. A nisam ni feminista jer, znate, i toga ima. Samo me užasno ljuti kad stvari ne idu po redu. Prvo pohvataš velike ribe, a one manje ostaviš za poslije. Prvo pozatvaraš velike kriminalce, jer oni manji možda se i opoštene. Prvo kreneš s optužnicom na listu papira koju možeš dokazati, a ne s romansiranom enciklopedijom kriminala koja sigurno pada na idućestupanjskom sudištu zbog greške koju oštro pravničko oko uoči u trenu, ali zbog procedure raportira tek dan prije zastare.
Uf. Morat ću se skulirat. Cool off kako kaže večeras voljeni Premijer. Da me on ne bi skulirava ili još gore, neki frižider na Krematoriju jer za mene nema onih 6+6 za postepeni cool off. Ohlade te u par sati, a onda prvi idući četvrtak iza podneva ispuniš svojim molekulama podsljemensku zonu.
