11. lipnja 2020. hrvatske novinske portale protresla je ova vijest koju je prvi objavio Associated Press:
Odjel za financije Švicarske vlade odlučio je da svi dužnosnici federalne razine ubuduće na službena putovanja moraju ići vlakom a ne zrakoplovom gdje god je to moguće. Kako je navedeno u priopćenju, to je u skladu s prošlogodišnjom odlukom da se do 2030. godine smanji emisija ugljikova dioksida za 30 posto i da se, što je moguće više, inzistira na “zelenoj energiji”. U priopćenju se navodi i popis gradova u koje će od 1. srpnja svi federalni dužnosnici morati putovati vlakom, a među njima su, između ostalih, Pariz, Firenca, Leipzig i Salzburg.
Vijest je odmah na hrvatske portale privukla brdo zlonamjernika koji bi jednako priuštili i hrvatskim uglednicima i velikodostojnicima: da ih vozaju Hrvatske željeznice. Medijske Zlice kao i obično potaknuo je poznati hrvatski jal malih i nebitnih prema demokratski izabranim predstavnicima vlasti odabranima da koriste blagodati vožnje državnim limuzinama vladinih, ministarskih voznih parkova. Kao povremeni i dugogodišnji korisnik Švicarskih Državnih Željeznica (SBB Schweizerische Bundesbahnen) ovdje mogu samo potvrditi da će švicarski dužnosnici ne samo uživati u pouzdanim, brzim i ekološki prihvatljivijim vožnjama već će biti pošteđeni blama skidanja cipela po zračnim lukama diljem EU. Za razliku od njih hrvatski dužnosnici i dalje će morati ljubopitljivom aerodromskom osoblju pokazivati rupe na svojim čarapama.
Hrvatska, za ljubav istini, osim onih 14 kilometara pruge po kojoj se teorijski može voziti više od 140 kilometara na sat i Velike zgrade Ugarskih državnih željeznica u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu druge željezničke infrastrukture i nema. Tih četrnaest kilometara pruge koja vodi od Nikuda prema Nigdje zovu se Hrvatskim željeznicama tek da opravdaju onu strukturu od četrnaest slojeva administracije posložene po sustavu kolača koji nazivamo Mađaricom. Sloj tijesta, pa sloj čokolade njemu nadređen, kao red tajnica i red nadređenih im direktora, pa opet sloj tankog bijelog tijesta i čokolade, sekretarica i direktora; i tako četrnaest puta.
Ovdje ću prekinuti ovaj ekspoze o Hrvatskim željeznicama jer već pomalo ulazim na teritorij ekspertize kolege Marjana koji o željeznicama znade daleko više, ne samo od mene, nego i od bilo koga poznatog. Zapravo on o HŽ znade baš sve! S druge strane, želim izbjeći svaki mogući prigovor HŽ-a da vlastitim percepcijama blatim njihov blistavi i neokaljani ugled u narodu. Moja je savjest mirna! Ja se kao i naši političari vozikam autom trošeći četrnaestcolne gume po asfaltu Hrvatskih cesta. Ipak kao odgovoran roditelj potomstvo sam zarana upoznao i s mogućnostima Željeznice. Još u vrtićkoj dobi. Jedne subote ujutro otpratio sam ženu i malodobnu djecu do Glavnog kolodvora na put do pedesetak kilometara udaljenog mjesta gdje življaše baka i djed; moj punac i moja punica. Stigavši u predvečerje istog dana nakon nekoliko presjedanja iz vlaka u autobus i obrnuto na odredišnu stanicu mala je djedu pohitala u zagrljaj:
—Djede, djede, tata nas je ostavio!—
Kad sam u nedjelju došao po njih punica nije odoljela a da mi ne prepriča tu tužnu zgodu. Otada više nikad nisam! Mislim ostavljao djecu po željezničkim kolodvorima. Danas se u bilo koje doba dana ili noći uredno odazivam na njihove pozive za prijevoz ne pitajući za odredišta i razloge kao najlojalniji osobni šofer sretan da pri tom ne moram nositi livreju i šapku.
Neki misle da je imati službenog vozača stvar prestiža i pokazivanje položaja unutar stranačkih političkih struktura. Istina možete i tako gledati na stvari. No ako vrijedno radite u korist državnih interesa onda vam službeno vozilo s vozačem može samo povećati učinkovitost. Ako vam je pak milije trgovati političkim utjecajem za vlastite potrebe onda državna limuzina sa šoferom može i zasmetati jer nikad ne znate kad će se vaš šofer uključiti u posao pa se iznenadite kao onomad na sudu onaj arbanaški ministar. Obični ministri što brinu manje državne brige imaju tek jednog vozača pa misle da će s njim lako izaći na kraj, ali neobični ministri zaduženi za rješavanje velikih narodnih muka trebaju i više vozača odjednom jer se valja istovremeno naći na više različitih mjesta u isto vrijeme. Prisjetimo se ovdje svestranog Velikog Župana i ministra poljoprivrede s istančanim stilom za odabir postola i još profinjenijim ukusom za pregradnju ljetnih kuhinja i roštilja. Ni šest vozača nije uspijevalo obslužiti njegovu radišnost. Znam neki od vas će reći da je sve to stvar osobnog shvaćanja i konteksta kao što je to i Premijer tvrdio u nedjeljnoj emisiji kod Ace. Ali brojke su brojke, neumoljive.
Percepcija je jedno, a brojke su drugo. Negdje početkom svibnja, a sve u povodu izbora Glavnog državnog odvjetnika u Otvorenom su pored drugih prečasnih ljudi ugostili i časnog sudca s kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U trideset i petoj minuti emisije prečasni Damir Kos nam (gledateljima) pojašnjava što je to percepcija korupcije u pravosuđu. U Švicarskoj, nastavlja on, percepcija pravosuđa je izrazito dobra, samo 20% relevantnih ispitanika sumnja u nepotkupljivost sudaca, ali je zato broj onih koji poznaju nekoga ili su sami bili sudionici korupcije relativno velik (10%). Hrvatsko pravosuđe, nasuprot tome, javnost gleda kao izuzetno visoko korumpirano (70%) no mali je broj (3%) onih koji priznaju da znaju nekog tko u toj korupciji i učestvuje. Premudri sudac, uz široki osmijeh i odobravanje prisutnog Ministra, izvodi zaključak da je prema tome hrvatsko pravosuđe, ako je korupcija u pitanju, definitivno superiornije švicarskom. Kao što sam se već izjasnio ne volim ta uspoređivanja neusporedivog: Švicarske i Hrvatske; švicarskih običaja i hrvatskih navada. No kao pravosudnom laiku zdrav razum mi govori da su gornje brojke pokazatelj da se kod nas o pravosudnoj korupciji samo organizirano bolje šuti.
U nastavku emisije šef krivičara s Vrhovnog suda još navodi da je ovog travnja, usprkos koroni i potresu broj otpremljenih predmeta s Vrhovnog suda identičan s onim od travnja prošle godine kad nije bilo ni virusa ni potresa likujući nad tom činjenicom kao nepobitnim dokazom i pokazateljem vrijednosti sudaca Vrhovnog suda. To je njegova percepcija. S mog zdravorazumskog stajališta to je priznanje da jednako kako ove godine nisu radili ništa zbog objektivnih okolnosti, ništa nisu radili niti godinama prije kad ih u tome opasni Covid-19 ili urušeni stropovi u poslu sprječavali nisu.
No vratimo se počecima ovog teksta jer je očigledno da sagledavanjem stvari s različitih stanovišta pametniji postati nećemo. Vratimo se Vladinom voznom parku i veoma nepristranim objekcijama vezanim za isti. Trenutno je na vlasti tehnička Vlada koja u vozni park neće dirati, ali odmah poslije izbora velika je vjerojatnost da će se jagma za novim šoferima, vozilima s trozonskim klimama i grijanim sjedalima intenzivirati. Ako vam se zgodi da vas izvuku na nekoj od izbornih lista, pa vas potom još i premili Predsjednik pomiluje ministarskom foteljom širom otvorite oči. Od 21 ministra stare Vlade samo ih je 7 doguralo do kraja. Njih 14 prije vremena napustilo je domaću političku Arenu. Neki to percipiraju sveopćom korumpiranošću dužnosnika, neki pak odlučnošću Premijera da uz sebe ima uvijek i samo najbolje. No prava istina puno je prozaičnija. Sve i jedan ministar otišao je zbog svojih šofera koji jednostavno nisu znali držati jezik za zubima i čuvati tajne izrečene u intimnosti tamne limuzine. Neki od njih su spoznaje o ministrima vjerojatno iz čista jala prodali sredstvima javnog informiranja za male novce, dok su drugi, kako im to domoljubna savjest nalaže o povjerljivim stvarima koje su čuli iz usta dužnosnika uredno obavještavali za to nadležne službe. Uglavnom u svih trinaest ministarskih ostavki, jer za onu četrnaestu ne mogu jamčiti stopostotnom sigurnošću, kumovao je neformalni sindikat vozača vladinih limuzina. I nije tako bilo samo za ove vlade, tako je to otkad je Države Hrvatske. A i prije, za vrijeme druge Jugoslavije vozači su bili ti koji su avangardi radničke klase krojili put prema Dedinju ili prema Golom. O tome su snimani filmovi! O tom bi se dala napisati debela knjižurina. No kako osobno nisam veliki poklonik tog dijela hrvatske povijesti s radošću ustupam ideju za knjigu nekom od kripto hrvatskih povjesničara jugoslovenske provenijencije.
A Vi, nevjerni Tome, koji ćete lakonski odmahnuti rukom i veselo s jeseni sjesti u grijane crne limuzine sa zatamnjenim staklima poslije nemojte reći da niste bili upozoreni. Još uvijek imate vremena navratiti u posjet Remetincu. Vjerujem da će vam Ivo rado ispričati kako je sve počelo. Početak njegovog kraja. Nije to bilo s nabavkom blindiranog beemvea sedmice. Ne, ne. Sve je počelo s izborom šofera za nju. Onaj drugi koji nije bio izabran nije htio držati gubicu zaprtom. I tako je sve počelo. Ono što se događalo poslije zapravo je nezaustavljiva nužnost povijesne zbiljnosti. Vlada dođe i ode. Ministri dolaze i prolaze. Vječni su samo neprimjetni ljudi u crnom. Šoferi. Oni su ti koji pišu povijest ovih prostora posljednjih tri frtalja stoljeća.
Još uvijek ne vjerujete. Najdugovječniji Metropolonačelnik našeg tisućljetnog grada tu činjenicu može zahvaliti samo jednom sretnom spoju okolnosti. U svojoj političkoj mladosti rano je naučio da političarima nije odveć mudro voziti službena kola. Ispričao se i platio svoju grešku. I našao lojalnog šofera koji ga eto drži na vlasti skoro već dva desetljeća. Hoće li se Miki jednog dana priključiti Ivi ili zasjati kao povijesno najsvjetlija točka na plavom zagrebačkom nebu ovisi o samo jednom jedinom čovjeku i njegovoj vještini čuvanja Tajne. Njegovom Šoferu.
