Volim ovo predizborno vrijeme. Kad je Sabor raspušten. Kad vlada tehnička Vlada. Kad se skupljaju listine i kad se čeka da započne nova utrka. Na vijestima napetost. Šušur po trgovima. Svi zaboravljamo na probleme, bolove u koljenima, bolove u preponama, zubobolje. Na tren kao da su sve boleštine nestale, kao da su iščezli svi zli virusi. Tutnji muzika iz narodnjačkih klubova. Zvone zvona iz cintora. Paradira se naokolo. Svi. I oni ponosni i one koji se stide i oni besramni. Samo se čeka Onaj dan. Jutro kad će se krenuti u bolji život. Kao u nekom vesternu kad se čekajući zoru timare atovi, podmazuju osovine zaprega što će sutra konji friško potkovanih kopita povući prema zapadu, prema plodnoj neizraubanoj zemlji, prema kristalnim potočićima i zlaćanim proplancima na kojima će od sutra blejati njihove ovce, mukati njihove krave, roktati njihove svinje.
Ove godine 2669 jahača rumene kadulje (re)startati će utrku. Ali parcela je samo stotinu pedeset i jedna. Samo će njih 151 zabosti svoje koplje u zelenu, rosnu travu, uvaliti dupe u meku saborsku sjedalicu. Svi ostali, dakle njih 2518, ostat će luzeri s pravom na nadu. Samo njih 151 imat će pravo podviknuti: to je moja zemlja tu sagradih dom sigurni da će idućih četiri godine stizati plaća, a kad se upokoje i privilegirana državna mirovina. Ostalima ostaje neka nova trka na zapad, u režiji DIP-a za četiri godine ili prije; Flixbusom.
Jahači rumene kadulje (Riders of the Purple Sage) je vestern roman američkog književnika Zanea Greya, originalno objavljen 1912. Radnja mu je smještena u južni Utah godine 1871. a protagonistica je Jane Withersteen, mormonska naseljenica koju od zlostavljačkih poligamističkih mormona i kradljivaca stoke nastoje zaštititi dva kauboja. Riders se smatra najpopularnijim romanom Greyevog opusa, i vjerojatno najpopularnijim romanom u povijesti vestern-žanra. Postao je najprodavaniji roman u SAD-u do tada. Prodano je 750.000 primjeraka. Često se navodi kako je upravo na njemu stvorena mitologija Divljeg zapada koja će postati dio popularne kulture. Godine 1915. Grey je objavio nastavak romana, The Rainbow Trail koji je također više puta bio predmetom filmske ekranizacije.
Drag mi je taj dan izbora, osobito navečer kad sunce zađe za beskonačna polja rumene kadulje, kad sustane izborna šutnja i kad se pročitaju takozvane izlazne ankete. Iz stožera Suca Dyera stidljivo priopćavaju prve pristigle rezultate izbrojane po malim i nebitnim izbornim jedinicama. Politički komentatori likuju po TV postajama zadovoljni svojim pretskazivačkim sposobnostima. Potpuno sigurni da je budućnost potvrdila njihove analize jednako kao što budućnost uvijek potvrđuje ispravnost kazivanja stručnjaka za poslove za koje ne treba škola, za eksperte koji se rađaju s talentom biti analitičar, epidemiolog ili statičar. Sa zanimanjima za koja se znanja posišu još s majčinim mlijekom a utvrde iskaznicom premile Partije. Veličanstveno je to večer. Klimaks praznika demokracije. Ja obično zagrlim najvoljeniju, a ona uzme daljinski upravljač pa zajedno jašemo domaćim i stranim kanalima tražeći stanice koje potvrđuju naša sagledavanja demokratske teorije i prakse. Uzbuđeni i sretni što se sve zbilo baš prema našim očekivanjima.
Crna Zvijezda se vinu preko niske kadulje, u nekoliko skokova nađe se u galopu i u tren oka bijaše u punom trku. Venters obode Noć za njim. Nije bilo lako juriti kaduljom. Konji su njom mogli letjeti, ali su jahači morali stalno napinjati oči i biti oprezni pri biranju puta. Jahanje je bilo otežano neprekidnim skretanjima između grmlja, preskakivanjem bara i humaka, probijanjem kroz gustu i bujnu kadulju. Skrećući prema čistini, Ventersu se pruži prilika da se ogleda. Potjera se sad lepezasto raširila i jahala u pravcu sjeveroistoka. Jedino čega se Venters plašio je da se vrancima što ne desi. Dovoljan mu je bio jedan pogled da uoči kako Bess savršeno bira put kroz kadulju. Ona se nije ogledala. Polegla je Crnoj Zvijezdi na vrat i pazila na tlo pred sobom. Pošto je nekoliko puta pogledao u pravcu Bess, Ventersu pade u oči da djevojka sve više odmiče. U svom predviđanju računao je samo na brzinu Crne Zvijezde i na mali teret koji konj ima, ali sad je uvidio da je konj, zapravo, jurio zahvaljujući jahaču kakav ga dotad nije jahao. Bess je lako, ljupko, neusiljeno sjedila u sedlu. Kakav jahač! Venters se sjeti njenih riječi da može i te kako jahati. Ali, u ono vrijeme nije ni slutio da je ona u stanju tako savršeno divno vladati konjem. I u to iznebuha, poput munje uzbuđujuće, zgodi ga pomisao da Bess bijaše taj tajanstveni maskirani jahač.
Kako prebrojani glasovi sve više pune statistike Dyerovog povjerenstva tako raste i raspoloženje po stožerima; naravno po onim dobitničkim. Gubitničke uhvati neka postizborna depresija pa puštaju najsjetnije pjesme Novih fosila i novovalne balade. Malo prije ponoći po dobitničkim stožerima euforija slavlja. Visoki stranački dužnosnici već kreću s pomirljivim izjavama, čestitaju protivnicima i uvaljuju se mogućim partnerima. Propituju se koliko koštaju žetončići za rulet koji će se zavrtjeti u ponoć i neće stajati sve dok netko s potpisanom listom ne stigne na audijenciju u Predsjedničke dvore. Do jutra će se oriti pjesme o Juri i Bobanu, o drugu Titu i talijanskim partizanima, o dvorištu, o ravnici i haškom sudu i još koječemu što može razgaliti raspoloženje razigranoj stranačkoj mašineriji.
Lassiter je teturao i dovukao se do ogromne nagnute stijene. Položi ruku na nju, onu ranjenu ruku, i Jane spazi kako krv kaplje iz otvorene rane. On pade.
– Jane, ne mogu to učiniti. – šapnu.
– Što?
– Srušiti stijenu. Čitavog života volio sam valjati stijene, a sada ne mogu!
– Što ti je? Kao da buncaš. Zašto da gurneš tu stijenu?
– Naumio sam da te dovedem ovdje, da srušim tu stijenu. Vidiš! Ona će porušiti druge stijene. Obrušiti zidove. Zatvoriti prolaz! – Jane se zagleda niz dugi uspon, opkoljen nagnutim stijenama, što čekaju samo najmanji potres pa da se sruše. U podnožju spazi nekog tko se već počeo penjati. Za njim je krenuo još jedan jahač, pa drugi, pa treći.
– Gledaj! Jahači!
– Da. Sada će nas uhvatiti.
– A zašto? Zar nemaš snage da srušiš tu stijenu?
– Jane, ne radi se o tome. Izgubio sam hrabrost!
– Ti! Lassiter izgubio hrabrost?
– Htio sam je srušiti! Namjeravao, ali ne mogu. Dolina je iza nas, dolje. Mogli bismo živjeti tamo. Ali ako srušim stijenu zatvoreni smo zauvijek. Ne usuđujem se. Mislim na tebe!
– Lassiteru! Sruši stijenu! – klikne Jane.
Ustao je, posrćući, ali tvrda i odlučna lica. Opet položi krvavu ruku na uzdrhtalu stijenu. Jane je gledala dolje u prolaz. Gotovo je mogla vidjeti tamna nemilosrdna lica.
– Sruši stijenu! Lassiteru, volim te!
Jednom kad se formira Sabor. Oblikuje pozicija. Utvrdi opozicija. Potvrdi Vlada i započne novi život u pitomoj zelenoj dolini sve će se opet vratiti u normalu. Ulicama će hodati nasmiješeni ljudi vedra obraza. Ni maske ni brige neće im zastirati lica. Koračat će ponosno; demokratski. Uredno obrijani i friško podšišani sretni ljudi. Ni nalik onima što su se podozrivo gledali priželjkujući jedni druge strpati u samoizolaciju. Sigurni i odvojeni od vanjskog svijeta moći će sve početi iz početka. Iznova.
Samo će se Lassiter ponekad s večeri sjedeći na trijemu čeznutljivo prisjetiti beskrajnih polja rumene kadulje. Ući će u kuhinju i lagano, s leđa, obgrliti Jane. Ona će prestati sjeckati mrkvu za večeru. Zajedno će sjetni uputiti zabrinuti pogled prema zapadu. Prema stijenama u kojima su ostala tamnoputa lica progonitelja. Šutke će neko vrijeme stajati tako; pogleda uprtog u daljinu pokušavajući se dovinuti je li prolaz još uvijek zatvoren.
