Sigurnost je ono što svi tražimo u ovom životu. Od samog početka. Od prvih koraka; kad nesigurni u vlastiti hod ipak uspijemo teturanjem dosegnuti sigurnu luku roditeljskog zagrljaja. Želja za sigurnošću je valjda utkana u naše gene i prije no što se rodimo; možda čak i prije začeća dok još fluktuiramo kao jedno od mogućih stanja koje će se tek realizirati u Hilbertovom prostoru s prebrojivo mnogo beskonačnih mogućnosti. Majke biraju očeve tako da potomstvo bude sigurno i osigurano. Očevi biraju majke tako da djeca budu lijepa i snažna. I prije nego uistinu postanu roditelji, roditelji žele osigurati veću vjerojatnost preživljavanja nasljednicima. A i poslije pomažu kad god i kako god uzmognu. Djeca se priklanjaju majkama i očevima kad ih nešto isprepada. Strah od bljeska munje i urlika groma taže u roditeljskoj postelji. Bolesni i u vrućici priklanjaju se pod majčino krilo. A jednom kad se osamostale, kad odu od roditelja ili roditelji odu od njih, zaostane ta žudnja za sigurnošću. Sigurnost doma. Sigurnost prihoda. Sigurnost radnog mjesta. Žudimo za izvjesnostima jer kad smo sigurni nekako je lakše, opuštenije.
Ipak, ono što nas danas okružuje i što se tako očajno želi prikazati sigurnim je zapravo jedno obično opetovanje nesigurnih izvjesnosti. Beskonačno ponavljanje već proživljenog, već viđenog. Déjà-vu. Déjà-vu Izbora i déjà-vu Corone. Sad smo u corona razdoblju, a onda će ponovo stići neki izbori poslije kojih će opet doći vrijeme corone. Netko kao da je odučio vremena koja nadolaze sazdati od uzaludnosti. Uzaludnosti izbora i uzaludnosti borbe protiv virusa u kojima je sve neizvjesno osim izvjesnosti nesigurnosti koja se zavlači u memoriju malih sivih stanica.
Déjà-vu [deʒavy] (franc.: već viđeno) ili déjà-vécu [deʒaveky] (franc.: već doživljeno), iluzija sjećanja u kojoj se sasvim novo iskustvo trenutačno doživljava kao poznato, već viđeno i doživljeno. Termin je stvorio francuski filozof, parapsiholog i promotor esperanta Emile Boirac. Može biti posljedica neuroze, psihoze ili organskog poremećaja mozga, osobito temporalnog režnja. Trenutačna istraživanja prvenstveno se fokusiraju na studije anomalija pamćenja, s obzirom na to da je fenomen “već viđenog” vrlo izvjesno rezultat preklapanja neuroloških sustava za kratkotrajno i za dugotrajno pamćenje. Dugo vremena ovaj se jeziv osjet pripisivao svačemu, od paranormalnih smetnji do neuroloških poremećaja.
Sa strahom okrećemo pogled od siromaha nogu omotanih najlonom koji sve svoje vozaju u škripavim kolicima s dva kotača. U širokom luku obilazimo kontejnere nerazvrstanog smeća u kojima nezaposleni traže svoje blago. Bježimo u sigurnost svojih stanova u kojima nataložismo pričuve nepotrebne, umirujuće Sigurnosti. Zalihe hrane. Zalihe lijekova. Zalihe baterija i višegodišnji fundus mekog toaletnog papira. Da se nađe. Za svaku sigurnost.
Sigurnost je tako dobar osjećaj. Za sigurnost plaćamo premije osiguranja. Osiguravamo se od možebitnosti koje se vjerojatno neće dogoditi. Od ugriza pesa do smaka svita. Sigurnost prodaje sve od ziherice do automobila; od obrazovanja do politike. Sigurnost prihoda odabiremo kod upisa u školu. Sigurnost radnog mjesta biramo na izborima. Uvijek valja izabrati izvjesnost; kladiti se na one koji nas sigurno lažu i sigurno neće ispuniti obećano jer samo smo s njima uistinu na čisto. Sigurni. Oni drugi možda bi mogli ispuniti svoja obećanja, ali to nitko ne može garantirati, a garancija je važna. Važno je uvijek biti siguran; taman i u nesigurnost. Sigurnost je brend. Sigurna Hrvatska.
– Varna Hrvaška! – kliče slovenski premijer u izbornom propagandnom materijalu. Tako se govori! Nepatvoreni socijaldemokrat i izvorni nacionalist iz susjedne nam i ponekad neprijateljske države. Uvijek i svagda materinjim jezikom! Trostruki premjer i dvostruki utamničenik koji je robijao po jednom u svakom društveno-političkom sustavu koji je živjela njegova mala dežela. Dvostruko manja državica od naše za kojom, u pogledu sigurnosti, zaostajemo bar dva puta. Zapravo u svakom pogledu zaostajemo faktor dva. Kod nas dvostruko izabrani premjer robija tek prvi put. No ima još nade: i dvostruko izabranih Premijera i nepravomoćno-neizvjesnih presuda. Ipak sva ta nesigurnost me ubija.
Jučer smo dobili novi Sabor (22. srpnja 2020.). Na tren se učinilo da će novi saziv sigurno biti bolji. Samo na tren jer uskoro je počelo već viđeno, pa je jedina sigurnost koja je do kraja dana preostala ta da je jedan svizac opet zamotao čokoladu i vratio se u svoju jazbinu s novim mandatom, dok je drugi svizac poslije đakonija u Taču večerao tek tanjušnu šnitu crnog kruha presvučenu providnim slojem bezmasnog putra koju mu je milovidna ostavila ispod poluprozirnog prevrnutog tanjura za juhu na drugoj polici u frižideru.
Nisam sasvim siguran ali sve što pišem u posljednje vrijeme čini mi se nekako providnim i tankim. Kao žalosna večerica nesretnog Predsjednika. Nesigurne mi misli vrludaju sinapsama. Pokušavam vlastitu labilnost diskutirati s odavno pokojnim prijateljima. U ovim ludim nesigurnim vremenima njihova me lijepa riječ bar na trenutak primiri. Uspokoji. Učini sigurnim. No ubrzo me i ta šetnja oko usnulih grobišta učini još više kolebljivim. Groblje, to naizgled tako sigurno mjesto obiluje opasno neodređenim detaljima.
Recimo oni mali okviri iza kojih sepijasta lica pokojnika zirkaju u svijet u kojem ih više nije. Ti okviri, izvjesno, dijele blagopočivajuće u dvije neravnopravne skupine. Prve, koji osobnim likom čekaju uskrsnuće i druge koji ga čekaju onako, impersonalno. Nedostatak slikovne identifikacije može se nekome učiniti nebitnim s obzirom da mrtvaci rijetko putuju ili mijenjaju boravište zbog bolje plaćenih poslova u Irskoj. No jednom kad dođe Dan posljednjeg suda mogla bi nastati neviđena pomutnja. Kako identificirati one bez slike? Problemi bi mogli nastati i s onima kojima je pikčrajdi neažuriran. Neodgovorni podizači spomena zaboravljajući na vremenske distance često naprave grešku pa nekom djedici zalijepe sliku mladca u najboljim godinama, a bakici koja je imala nesreću da nadživi svog bračnog druga dva-tri desetljeća, kad umre, stave neku friškiju fotografiju pa konvencionalni bračni par izgleda perverzno kao Macronovi.
Pokušavan skrenuti misli od eshatološke problematike. Svrnuti ih prema nečem izvjesnijem i sigurnijem. No to nije lako. Omamljujem se poezijom, opijam se slikama iz tuđih fotoaparata. Gledanje u te male instagramske okvire prazni mozak. Skoro do besviješća. Od svakog sjećanja. Onog na stvarne događaje, onog na događaje koji se nisu dogodili i onog na događaje koji će se tek dogoditi. Prazna glava lakše podnosi neizvjesnost. Skoro da bih se mogao uspeti na stup i tamo sjediti vjekovima. Kao neki indijski jogi. Koliko je pjesmotvorstva potrebno da čovjek postane mudar poput kamena? Da dostigne savršenstvo trujući se riječima? Poezijom Facebook prijatelja ili nečim jačim, antologijskim? Ipak ona prva ubija bolje. Moćnije. I duže me drži opijenog.
Ljeto je. Sunce se jari pa je teško gledati unj. Tren dva i na mrežnici počnu igrati skoro stvarna i vidljiva, ali ipak nepostojeća stvorenja. U nedostatku metanola čovjek se može drogirati i svjetlom. Puno svjetla učini čovjeka slijepcem. Isto kao i mrak. Drogirani svjetlom ulijećemo u jesen. Kao guske u maglu. Za Gusanom koji gakće po bruceljskim hodnicima glavinjajući za Šarlmišelom. Šarlmišelom koji se razbacuje milijardama eura k’o kum na ciganskoj svadbi sitnim kovanicama. A tamo iza ograde Sakupljači perja već su naoštrili svoje noževe i čekaju. Čekaju guske koje će sigurno uletjeti u shemu. Kume izgore ti kesa!