Kraj je kolovoza. Ljeto je na izmaku. Sjetno je to vrijeme. Ove godine je tuga za ljetom još izraženija nego obično. Ljeto je počelo kasno. Trajalo je kratko. Borba protiv pandemije ubila je sve inozemne radne sastanke i konferencije kojima ljudi mog zanimanja popunjavaju tih desetak depresivno-melankoličnih dana na prijelazu iz ljeta u jesen. Da, žao mi je proteklog ljeta. Zapravo svake godine sve više i više žalim svjestan da mi od jeseni u melodiji života preostaje jedno ljeto manje. Sinkopa. Još možda poneko Zimsko ljetovanje. Još pokoje sjećanje na proljeća djetinjstva. Kao u Desničinom romanu Proljeća Ivana Galeba. I to bi bilo to.
Iako, kad pošteno promislim, nemam se na što potužiti. Život mi je lijep. Pače zanimljiv. Pokušavam osmisliti nova predavanja; drugačija. Uskočiti u neke nove izazove, zadržati ritam zbivanja; zbog sebe i zbog svega ovoga što se događa oko mene na početku nove školske godine. No negdje duboku unutra već se neko vrijeme razvija misao da tih započinjanja neće više biti baš mnogo. Zato je ovaj novi jesenski početak još dragocjeniji od onog lanjskog. Unaprijed mi je žao preostalog vremena koje će tako brzo proteći. Optimizam mi vraća skoro točno tri godine star interview, tada friške Ministrice Telegramu, u kojem se između inog može pročitati i ovo:
TELEGRAM: Koja bi informatička znanja učenici trebali svladati u osnovnoj školi?
DIVJAK: Učenici, prije svega, moraju ovladati tehnologijom da bi je mogli koristiti u svom osobnom i profesionalnom životu. Moraju biti sposobni snalaziti se u digitalnom svijetu, moraju naučiti programirati i algoritamski misliti. Želim da njihovo znanje bude interdisciplinarno. Da informatika ne služi za dobivanje ocjene, nego da tehnologija interdisciplinarno uđe u sve predmete.
Danas, tri godine kasnije, jedan drugi Ministar treba započeti novu školsku godinu. Da su i učenici i učitelji svih razina više nego bravurozno svladali nove tehnologije svjedoči nadasve uspješno zgotovljena posljednja školska godina u kojoj su ocjene ne samo prestale biti važne već su postale potpuno izlišne. Informatika se veoma interdisciplinarno zavukla u sve predmete; u školu kao takvu. Informatika je postala škola! I više od toga. Informatika se blagotvorno prelila na sve, ili kako to voli, u duhu rustikalnog hrvatskog jezika, reći jedan od voditelja Otvorenog Branko Nađvinski: „na svih“. Na mame i tate, na bake i djedove, na tetke i ujake, na stričeve i strine, na jetrve i pašance, na šurjake i šurjakinje. Na svu bližu rodbinu koju morate zvati prabaki na stoti rođendan, ali i na onu dalju svojtu koja vam izostanak poziva u sinovljeve svatove u neku bosansku birtiju na granici nikad oprostiti neće. I ne samo rod, pola semestra škole preko gadgeta strukovno je opismenilo pevaljke i svirce po svadbama, organizatore svadbenih svečanosti i profesionalne djeveruše. Osobni treneri, voditelji teretana, i vlasnici kafića su za ciglih šest nedjelja lockdowna uspješno svladali algoritme mikrobiologije, virusologije i osnove epidemiologije. Uistinu, rijetko da je neko u samo tri godine uspio jednu Zemlju impregnirati tehnologijom i interdisciplinarno algoritmizirati kao što je to učinila ministrica Divjak.
Dopisnici žurnala i portala morali su svoju algoritamsko-programersku ekspertizu stjecati u hodu; hodočasteći po raznoraznim javljanjima stožera civilnih zaštita svih razina. Inzistirajući na precizno definiranim postupanjima za baš svaku zamislivu i nezamislivu priliku svojim su programerskim pristupom često dovodili u neprilike i stožernike i njihove volatilno-apelirajuće preporuke. Kako se pravilno skida i odbacuje maska? Kako posjetiti baku a da je ne zarazite? Kako zagrliti Predsjednika Stranke? Kako se rukovati s Predsjednikom Države? Kad se peru ruke? Kad ih je dovoljno samo pošpricati razrijeđenim antiseptikom? Sve i uvijek po sistemu: univerzalnom unaprijed propisanom i jedinstvenom principu. Po algoritmu: -„if … than“. U bjesomučnom tempu pametnih telefona pogonjenih gigahercnim srcima njihovih procesora istopio se zdrav razum i humana dovitljivost. Preostao je samo ritam algoritma zlog čina!
Ritam zločina. Sredovječni samac Ivica, profesor povijesti i zemljopisa, stanuje u Trnju. Njegov podstanar, umirovljeni geometar Fabijan, ima neobičan hobi, izučava pravilnosti u statistici gradskih zločina u kojoj otkriva fatalni nesklad. Kako bi spasio Grad od kriminalnoga kaosa u kojem bi baš svatko mogao biti budući ubojica odlučuje to ispraviti. Jednog jutra Ivica i Zdenka, Ivičina neprežaljena ljubav iz gimnazijskih dana, postaju svjedoci nasilne smrti podstanara Fabijana. Slučajni skitnica na savskoj obali grabežnim umorstvom geometra ispravlja poremećeni ritam kriminala; bar tako je Fabijan predmnijevao žrtvujući vlastiti život da bi ispravio algoritme Zla koji su prijetili Gradu. Zoran Tadić film gradi na žanrovskoj tradiciji kriminalističkoga filma i trilera. Filmska priča Ritam zločina sačinjena je prema motivu pripovijetke Dobri duh Zagreba i ozračju romana Stroj za maglu, djelima jednog od naših najčitanijih pisaca, Pavla Pavličića.
***
Na četvrtom katu Ministarstva znanosti i obrazovanja ima jedna dvorana za sastanke s ekvidistantno poredanim portretima ministara vremenskim slijedom od kad je Republike Hrvatske. Nisu to onakve kičaste mazarije kakve vole predsjednici Sabora ostaviti za sobom. Tek decentan portret glave narisan mekom olovkom i zasjenjen ugljenom. Ima na zidu još mjesta. Geometrijski gledano na posljednjem mjestu na zidu na razmaku od stope i po od pretposljednjeg crteža jednog će dana stajati portret već portretirane osobe. Kako će algoritam sortiranja tada gledati na to dvostruko ponavljanje u nizu u ovom momentu nije potpuno razvidno. Portretist će vjerojatno pokušati ministra učiniti mlađim nego što jeste kao što je to činjeno i s njegovim prethodnicima. Samo se u tome vremenskom šiftu ne smije pretjerati da se ne bi narušio algoritam vremenskog slijeda. Da kojim slučajem znadem risati, k’o što ne znam, pa da me još i plate za taj posao, kao što neće, ja bih ministrici Divjak iza desnog ramena stavio sjenu zabrinutog Radovana, a ministru Fuchsu naslikao prozirnu Blaženku kako se monališki osmjehuje s istog mjesta: desnog ramena. Potom bi im didaktički instruktivno i po starom glembajskom običaju u lijevi horizontalno položeni dlan nacrtao Veliki Tablet. I u tabletu Školu. Školu za život.
Jer Škola za život blagotvorno djeluje i na “svih onih” koji su nekad Školu uspješno izbjegavali i zaobilazili: na zločeste momke; i još zločestije djevojke. Na uvoznike i posrednike. Na švercere i svodnike. Na sav onaj svijet blizak podzemlju i poslovanju s Državom. Nema dana da se nekoji od njih ne javi u jednom od TV-dnevnika prijeteći da će svoje pravice zaiskati na Ustavnom sudu, a da je pak za izgubljenu dobit spreman potegnuti i do Strasbourga. Sve po algoritmu fifo (first in first out). Tj. po sistemu tko prvi njegova djevojka. Neka se, molim lijepo, Ministar Marić sad izvoli zbrojit i platit svu neostvarenu dobit. Jer kad im je već odlučio uskratiti sveta poduzetnička prava neka, molit ću lijepo, kaže po kojem epidemijskom algoritmu se to čini baš njima; baš danas! Dileri steroida, raspačavači trave ali i jačih opijata, svi su oni za pola semestra škole na daljinu naučili programirati buduće prihode i algoritamski misliti.
Ne bih rado bio u koži Ministra unutarnjeg dijela kad sva ta razularena i algoritamski nastrojena banda nahrupi na Markov trg s pitanjima. Zašto mi ovako, a one ne moraju? Ili: zašto oni mogu a nama je zabranjeno? Kako ovo sada može a nekad je bilo nedopušteno? Zašto sada moramo ovako a nekad tako nismo smjeli? Informatički nabrijano i za algoritamski život spremno pučanstvo. Točno onakvo kakvo je prije tri godine jedna ministrica i obećala napraviti. Nema se tu što više reći osim: Mission completed.
Da sam ministrica Divjak uživao bih u ostvarenju svojih ideja ali, sudeći po onom što se dade pročitati po novinama, Blaženki to još nije jasno. Da je uspjela. Uspjela je više nego potpuno realizirati svoje inicijalne nakane. Danas ne samo da 350 tisuća osnovnoškolaca čeka da budu izprogramirani i algoritmizirani za život već i onaj ostatak od tri i pol milijuna jedva čeka da ih reprogramiraju za život i ugrade im algoritam. Algoritam ponašanja. A za to sigurno nije odgovorna niti jedna osoba čiji portret visi u konferencijskoj sali na četvrtom katu Ministarstva znanosti. Bar ne dok se i Blaženki i Radovanu iza lijevog ramena ne naslika osoba s trozubcem i šiljatim repićem. A i vi i ja znamo čiji lik bi trebao biti predložak umjetniku.
