Bio jednom jedan rat. Nekoć davno. Iza WW2 Njemačka je već nakon desetak godina postala destinacija za gastarbajtere koji su u njoj stjecali primanja i znanja koja su im omogućila dobar život. I njihovim obiteljima koje su ostajale u domovinama. Njemačka je bila i ostala Njemačka. Silna, bogata, pametna, privlačna zemlja.
Hrvatska. Bio jednom jedan rat. Završio 1995. Matematički je to prije 23 godine, a kao da je bilo jučer. Iza tog rata Hrvatska je uboga, mala, jadna, neprivlačna država čak i svojim stanovnicima. Svih nacija. Rat je formalno završio, a u glavama mnogih nikad. Vrte im se u mislima ustaše i četnici, kao opsesija, kao prisilne misli, a znamo tko ih ima, samo bolesni umovi.
Bio jednom jedan rat. Navodno smo domovinu oslobodili od agresora, od četnika, Srba, jugonostalgičara, ali nismo je oslobodili od svojih „zaslužnih građana“, od vrhunskih i iskonskih domoljuba, od uvaženih političara ili V.D. političara. Nismo je oslobodili od službi koje čuvaju teško stečenu slobodu i ustavni poredak, ni od primitivizma i gluposti, sebičnosti, grabeži.
Nemojte nas više braniti, nemojte nas toliko voljeti, ne treba nam vaše iskonsko domoljublje koje tako skupo naplaćujete. Mi bi nešto kinesko, nešto jeftinije. Bit će nama dobro. Ne trebaju nam ni ti skupi automobili, ni mobiteli, ni rezidencije i agencije. Mi smo skromni. Vi to ako baš želite uzmite negdje drugdje. Mi ćemo biti zadovoljni i s manje agencija i rezidencija, mi se možemo voziti i u Renaultu, Fiatu, Suzukiju.
Stječemo dojam da je Domovina pod tihom okupacijom. Negdje su nestale slobode, pravda, prave ljubavi, moral – šćućurile se negdje u tišini domova ili lagano s otrcanim koferima otputile se u neki bolji svijet.
Neke nečiste sile drže poluge moći. Ako to shvatite i ne želite utihnuti ili se prodati imate samo jedan izlaz – granični prijelaz. Jer za vas nema posla, nema poticaja, kredita, nema uvaženih mecena jer ste ponosni pa ne ljubite guzice, ponosni jer ste vi ili vaši očevi ponosno ginuli za neku bolju HR. A sada ste izbjeglice. Naša djeca su izbjeglice, a neki ih zovu dezerterima.
Ja bih ih nazvao prognanicima. To su djeca koja nisu na jaslama države. To su djeca koja se ne mire sa sudbinama, da budu na teretu polugladnim bakama, djedovima, roditeljima. To su djeca koja vide i znaju i osjećaju. To su djeca koja ne žele gubiti vrijeme pod tihom okupacijom domovine, otete, ponižene, osramoćene.
Djeca koja odlaze jer ne zaslužuju da im se netko ruga zbog tihih okupatora, probisvjeta, kurvi i izdajica, lopova, fašista, svakovrsne gamadi koja se izležava na suncu slobodne, umiruće domovine.
IZ ARHIVE ZA ZG KULT MILENKO STRIŽAK
