On je otišao kao utihnuće zadnjeg dana ljeta otisnuvši život u celuloidnu traku vječnosti. Zauvijek. Na siki je ostala žena uplakana lica skrivenog kosom boje šafrana.
Sutra će se strogo kontrolirani vlakovi otisnuti na sjever; bez zaustavljanja u Zagrebu, bez zaustavljanja u Pešti. Bez zaustavljanja uopće.
Memorija ljeta kad su karanfilima okitili topovske cijevi. Prisjećanje na Prag. Sjećanje na proljeće; na jednu Slobodu ugaslu s šezdesetosmim ljetom XX. stoljeća.
Ona. Željezom utisnuta krv u vreli brački kamen. Bez jauka. Zauvijek neizgovorene riječi zgusnute tek u jednom trenu posljednjeg dana ljeta. Tiho, bez glasa; prije jeseni.
U pozno ljeto vapaji slobodi. Festival. Umjesto tenkova ljudi se boje kola hitne pomoći. Prosvjed. Svetkovina pizmom unakaženih lica nezastrtih maskama. To neka drugačija Sloboda predvodi narod.
Posljednje zrake sunca odmaraju se na ljubičastim tufnama njenog kupaćeg kostima. Na istoku izranja prva zvijezda sjajna poput pjegica na njenom ljetom natopljenom licu. Sloboda bi bila dodirnuti je i ostati tako zauvijek spojen. Ali Slobode nema! Još neko vrijeme će ostati žmiriti i skupljenih prepona upijati toplinu. Smiraj posljednjeg dana ljeta.
K’o cvjetovi žutog poljskog šafrana,
miri tvoja kosa Kristinko.
Poput šapta jutarnjega lahora,
slušam tvoje ime Kristinko.
Iste boje kao zrela maslina,
sjaje tvoje oči Kristinko.
Istom ćutim boli neopisive,
kada nisi sa mnom Kristinko.
Poput slavujeva pjeva opojnog,
kuca tvoje srce Kristinko.
Od visokog plavog neba beskrajnog,
ti si ljepša moja Kristinko.
Kano glatko tkanje svile s istoka,
ruka ti je nježna Kristinko.
Hoću s tobom vječno ostat zagrljen.
Samo tebe želim Kristinko.
Nema zvijezde krasnije ni blistave,
koja sjaji više Kristinko.
Tvoje luči natkriljuju svaki mrak,
ti si moje svjetlo Kristinko.
I od crvenoga karanfila cvijet,
tvoj je osmijeh ljepši Kristinko.
Volim te i samo tebe ću voljet.
Želim živjet s tobom Kristinko.
Volim te i samo tebe ću voljet.
Želim umrijet s tobom Kristinko.
Prijevod D. Androić
Stejně voní žluté květy šafránu,
jako tvoje vlasy, Kristýnko,
stejnou chuť má vítr, co je po ránu,
jako tvoje jméno, Kristýnko.
Stejnou barvu, jako mívá oliva
mají tvoje oči, Kristýnko,
stejně jako nouze mě to bolívá,
když ty nejsi se mnou, Kristýnko.
Stejnou písní, jakou tlukou slavíci,
tluče tvoje srdce, Kristýnko,
tobě samo nebe slétlo do lící,
jak jsi krásná, moje Kristýnko.
Jak je hladké portugalské hedvábí,
hladší je tvá paže, Kristýnko,
žádná jiná na světě mně nevábí,
já chci jenom tebe, Kristýnko.
Tolik jasu žádná hvězda nemívá,
kolik je ho v tobě, Kristýnko,
tobě snad i v noci světla přebývá,
věnuj mi ho trochu, Kristýnko.
Hezčí nežli karafiát v zahradě,
hezčí je tvůj úsměv, Kristýnko,
mám tě rád a ostatní je nasnadě,
chci být navždy s tebou, Kristýnko.
Chci být navždy s tebou, Kristýnko.
