Autor: Aleksandar Olujić
Slovenska je jedna od brojnih ulica našeg glavnog grada, do prije nekoliko dana većini totalno neatraktivna donjogradska prometnica važna kao poveznica Ilice s Jagićevom (preko Zapadnog kolodvora) i nama koji ne živimo u Zagrebu, mada smo se njom provezli u više navrata, najčešće po imenu posve nepoznata. Slovensku je učinio nacionalno poznatom „klub“ smješten na kbr. 9, za kojeg prosječni hrvatski građanin donedavna također nije nikad čuo.
Ali, neupućenost „stoke sitnog zuba“ u postojanje toga „kluba“ nije slučajnost. Isti je bio okupljalište i u njega su dolazili smo pozvani, ili da kažem – odabrani. Klijentela su bili političari, suci, privrednici i poduzetnici, osobe iz javnog života, ministri… Čak su i predsjednici države, jedan bivši i jedan sadašnji, bili gosti na ovoj adresi na kojoj su se priređivali domjenci, proslave, ali se i kartalo ili samo gledalo utakmice i pijuckalo s društvom na šanku. Besplatno. Šuška se i o eskort djevojkama, a navodno je, kako bi se osiguralo da ono što se dogodi u klubu i ostane u njemu, bio običaj (ili možda i obveza) da gosti svoje mobitele ostave na ulazu.
Idilu ovog zatvorenog svijeta pomutio je događaj vezan za istragu korupcije što je istražitelje koji su pratili osumnjičenika za istu, a koji je navodno u vrećici nosio skoro 2 milijuna kuna mita, dovela pred vrata kluba iz Slovenske u kojem se u tom trenutku nalazio i tadašnji „prvi gospodin“. Navodno, „policjoti“ nisu upali u klub, napraviti raciju i uhapsiti ili uhititi sumnjivce za kaznena djela „in flagranti“, jer bi time utjecali na predsjedničke izbore (iako Jakova nitko ne dovodi u bilo kakvu sumnju za neko protuzakonito djelo). Kao što znate, istraga je išla dalje sve dok konačno zbog curenja informacija nije morala biti završena ad hoc uhićenjima.
Ah, da.
Curenje informacija.
Stara je to navada koja živi u savršenoj simbiozi s onom: svi sve znaju, nitko ništa ne zna.
Kad se ove priče dočepala ona gomila dosadnjakovića, iliti novinara, što postavlja neugodna pitanja sočni su detalji počeli nicati kao gljive poslije kiše. U pokušajima da sebe operu od bilo kakve krivnje, upleteni su samo povećavali hrpu prljavog rublja (da ne kažem posranih gaća) koja je izlazila na vidjelo. Jedna, rekao bih, normalna balkanska priča o mitu i korupciji ispreplela se s onom o zatvorenom društvu, „eliti“ za koju ne vrijede ista pravila kao za obične smrtnike, društvancu kojemu odjednom nije bitno iz koje si stranke već je bitno da si neko i nešto ili da imaš debeli novčanik (ili netko stvarno misli da bi „šofer“ da nije novčanika ikad bio pozvan u taj klub).
Najbolje od svega je prepucavanja Predsjednika i Premijera koja samo dodatno podcrtavaju moralnu bijedu društva, zorno pokazujući u kakvom svijetu živimo. Korupcija, veze, poznanstva, privilegije, namještanja… dio su naše svakodnevice a ovakvi događaji jačaju uvjerenje da bez toga kod nas nema uspjeha.
Bonjour tristesse!
Inače, „Slovenska“ je naziv pjesme Đorđa Balaševića iz 80-tih i nema nikakve veze s ovom aferom i navodnim klubom Slavonaca u zagrebačkoj ulici istog imena. No, jedna druga Đoletova pjesma puno je prigodnija za ovu priliku. Stoga, samo za društvo u ćošku: „Blues mutne vode“!
Svašta se rodi u mutnoj vodi
lukava mrena i glupavi smuđ
karaš i bandar, lopov i džandar
i ribe što žive na račun tuđ (…)
