Rano jutros probudi me vrisak pod prozorom: „Krumpiiiiiiiiiiiiiiiiira! Lukaaaaaaa! Zeljaaaaaa!“ Ljudi, pa subota je, što vam je? Idealno vrijeme da se malo naspavam. Prevrnem se na drugu stranu stavljajući jastuk na glavu pokušavajući ne čuti taj iritirajući vrisak „krumpiiiiiiiiiraaaa“. I dok vrisak lagano odmiče niz ulicu nekako mi se misli vratiše tridesetak i nešto godina unazad sjetivši se kako smo tada nabavljali iste te krumpire, luk, zelje, i što sve ne još. Ključ svega bi je Sindikat. Sindikat, omaknu mi se smiješak na usnama uronjenim u topli jastuk.
Sve tako blaženo se smješkajući analiziram ondašnji Sindikat. Suma sumarum bez Sindikata jednostavno nije bilo krumpira, zelja, luka, svinjskih polovica, piceka, ribe, drva i čega ne sve još. Ako hoćeš na more, Sindikat. Na liječenje, Sindikat. Izlet, Sindikat. Najobičnija pijanka, Sindikat. Dan žena, Sindikat. Dan ustanka, Sindikat. Dan Republike, o ne Sindikat, kolinje. Ispraćaj umirovljenika, Sindikat. Djed Mraz, Sindikat. I tako sam ja u tom Sindikatu uspio dogurati do Djeda Mraza, dijelio bih darove, zbunjivao zbunjenu dječicu, a predsjednik Sindikata bi ozbiljno promatrao sa strane da li sve to ide svojim tijekom. I ti predsjednici Sindikata u to vrijeme bili su pomno birani ljudi posebnih karakteristika. Svi kojih se sjećam bili su listom isti. Uvijek bi to bili muškarčine preko stotinu kilograma, obavezno i najčešće skladištari ili neki majstori ( radnička klasa, ali ne baš ona najobičnija, probajte se prisjetiti tada ni direktor poduzeća nije imao visoku stručnu spremu a gle čuda sve je je išlo, malo sporije ali je išlo ) i što mi je najviše ostalo u sjećanju, prilikom gore nabrojanih proslava kada bi taj predsjednik, obavezno je to on činio, sjekao prasetinu masnih, debelih prstiju i zaštitne kute kada bi trpao komade odojka u vrećicu ( i vrećice su bile rijetkost ) za psa omiljelog šefa ili direktora koji baš i ne voli kosti, dok bi im u komunikaciji svaka druga riječ bila „pas mater“. Oduvijek sam želio biti predsjednik Sindikata ali nikako da naguram preko sto kila tako da sam jedva zadovoljio za Djeda Mraza i to prvenstveno jer su imali odoru taman za mene. I da, zaboravio sam najvažniju karakteristiku, morali su biti apsolutno poslušni šefu. U stvari to se nije zvalo poslušnost već je to bilo „najviša razina dobre suradnje“. I da, nisam bio baš poslušan, odnosno, za „suradnju“.
„Svojeglavost, svojeglavost te koštala.“ Reče mi nedavno jedan, recimo prijatelj, povjerenik „politike“, kako sam kaže, za naše područje kada mu se požalih da nisam nikako uspio biti predsjednik Sindikata. Ama ne onog velikog Sindikata. Malog, našeg malog, lokalnog.
Okrenem se, tako, na drugu stranu kreveta, a pred oči mi dođe sadašnji predsjednik Sindikata. U stvari sada se to više ne zove predsjednik već je to „glavni povjerenik“. Evidentan napredak u društvu i ovdje je očit, nema više masnih, zadriglih predsjednika ( a i nezamislivo je da šef odjela a kamo li direktor Poduzeća nema visoku spremu pa makar i s krumpirovim, čiriličnim žigom, ta je, u stvari, i najpoželjnija) ovi su pristali muškarci srednjih godina u elegantnim kožnim kaputima kojima je komunikacija tipa „pas mater“ apsolutno strana a kamo li rukovanje „akmeserom“. Oni, također, nisu poslušni, naprotiv, šef odjela, šef sektora, direktor prema njima odnose se s strahopoštovanjem i pokušavaju prema njima biti, to se (poslušnost ) sada tako zove, kooperativni.
Lagao bih kada bih rekao da i dalje ne želim biti predsjednik, ovaj, glavni povjerenik Sindikata. I eto sada kada sam dogurao do sto kila, tu i tamo mi se i sočno omakne „pas mater“ , kada sam naučio na svaku šefovu a kamo li direktorovu pokorno klimati glavom najveći sindikalni domet mi je Sveti Nikola.
I tako, smješkam se ja razdraganoj dječici ( Sveti Nikola je naš i njega se djeca ne boje ), blagoslivljam mamice a čak sam se usudio šefu ponuditi ruku da me poljubi u prsten što je ovaj instiktivno dodvorno zamalo učinio a onda, kako se ono kaže, s indignacijom, odbio.
Razmišljam ja dalje o Sindikatu i sindikalcima. Nekoliko sam puta ranije na sastancima pitao za krumpir i zelje toliko sam mrko pogledan da sam čak prestao jesti i krumpir i zelje. Misleći to je za to što je kila krumpira svega dvije kuna a oni se ne bave tako prizemnim stvarima skrušeno priupitam za svinjske polovice. Skoro puče šamarčina. Zar mi on liči na mesara? A možda bi mi je i zalijepio da mu u tom trenutku ne zazvoni mobitel (službeni sindiklani), i taman kad se javi zazvoni drugi (službeni od Poduzeća). Na prvi se istrese: „Daj više odjebi direktore zvati ću te kada mi budeš trebao!“ Da bi na drugi procvrkutao: „Joj draga pa pričekaj subotu kada idemo u Wiennu imati ćemo nekoliko dana samo za nas. Moram i onu svoju vješticu doma izvesti jednom u šoping.“ Malo tišine, pa: „Joj draga pa neću valjda pored tebe biti i slušati ona glupava laprdanja na sindikalnoj konferenciji. Ma voditi ću te na Mexiko platz.“ Pa malo tišine; „ Ma draga, podići ću akontaciju deviznih dnevnica da bih ti to mogao kupiti. Pa kako bi ja tebi tako nešto uskratio!“
Skrušeno tako jednom iz mase prošapćem pitanje na sindikalnom sastanku sve misleći da me neće skužiti: „Zbog čega mi onda plaćamo članarinu?“ „Ja se borim za vas! Ja mislim samo za vaše dobro! Da mene nema i moje brige za vas ne bi bilo ni plaće, ni regresa, ni božičnice, ni službene ni zaštitne odjeće i sredstava, ne bi imali godišnjeg odmora, plaćenih sati noćnog rada, nedjelje, subote, blagdana. Raspoređivali bi vas po babi i stričevima ……………….! Ma, ma, ni vas ne bi bilo!“ Svi na sastanku me mrko pogledaše što mi uopće pada takva glupost pitati. Što misliš ti žoharu jedan da nam sve ovo uskrate?
I tako ja i dalje imam životnu želju biti sindikalac. „Imati tri i nešto puta veću plaću od prosječne, imati desetke dnevnica, imati plaćeno jelo i piće gdje se god pojavim, Sindikalnu karticu da platim kada ja moram plaćati, besplatne mobitele bez ograničenja, laptop i notebok bez ograničenja, ljubavnice bez ograničenja … one, ne, ne, malo sam se zaletio, dosta je jedna u Osjeku, jedna u Rijeci, jedna u Splitu u Zagrebu niti po koju cijenu, tu bih želio, naime, provoditi najveći dio vremena. Ono, da budem bar metar osamdeset, pristojno nakvarcan i nabildan, plavih očiju i plavih uvojaka, milozvučna glasa i odmjerenih, energičnih gesta, da se šefovima i direktorima a bome i radnicima tresu gaće kada ih pogledam ……………!
Upravo su mi javili iz Sindikata da ove godine neću biti Sveti Nikola.
Marjan Gašljević
