Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić
U kazalištu Gavella gostovalo je „Jugoslovensko dramsko pozorište“ s predstavom Biljane Srbljenović „Vrat od stakla“. Ova je sveučilišna profesorica autorica desetak drama u kojima opisuje svakidašnjicu, obične ljude, bešćutnost mladosti i tugu starosti.
U ovom komadu govori o građanskoj obitelji umirovljene sveučilišne profesorice (glumi je Jelisaveta Seka Sablić) koja živi s dvije kćeri (Vesna Trivalić i Anita Mančić), unukom (Milica Gojković) i zetom (Dragan Mićanović). Predstava je za mene počela i prije početka zbog sjajne scenografije u kojoj se ističe komoda sa otvorenim i zatvorenim ladicama iz kojih vise komadi odjeće, papiri, lutke, plišani medvjedići. Pravi nadrealistički mikrikozmos, koji me asocirao na Dalijevu sliku „Žirafa u plamenu“ na kojoj je tijelo žene otvoreno ladicama, u kojima su pohranjene stvari, tajne, sjećanja, riječju život.
Predstava započinje glasnom makedonskom narodnom pjesmom „Ljiljana kučka ne dojde“, koja nas uvodi u njen frenetičan i histeričan ritam. Glazba je njena značajna sastavnica, ne samo dopuna. Neobičan glas Ismete Dervoz i pjesma „Zemljo moja“ povezuju zbivanja u stanu i ono što se događa vani, a čega smo manje ili više svjesni kad se otvore ili zatvore prozori koji puštaju buku ulice i protesta protiv vlasti u također turbulentan obiteljski odnos. Radojka Šverko pjeva „Kud plovi ovaj brod“ jasno dajući do znanja da je kaos u društvu preslikan i na obitelj. Irfan Mensur je obiteljski prijatelj i Bogdankin ljubavnik koji je u sebičnosti postupaka sličan ostalim likovima, a svoju pokondiranost pokazuje gledanjem teniskog meča nacionalne ikone Novaka Đokovića Noleta, čemu podređuje sve događaje.
Predstava ima sjajan ritam sa hrpetinom psovki, koje nimalo ne smetaju nego naprotiv profiliraju i likove i situacije. Te su sočne psovke u funkciji grotesknosti raspona između okrutnosti i kukavičluka protagonista. Posebno se to vidi u Bogdankinu liku, koji kroz histeričnu Sekinu izvedbu dobija još plastičniju dimenziju.
Začudna je to glumica. Već 40-tak godina pratim njen opus i na filmu i u teatru. Antologijska ostvarenja dala je u Jarryjevom „Kralju Ubuu“, gdje je glumila uz neponovljivog Zorana Radmilovića koji je rekao da se takva glumica samo jednom rađa. Ako je nekom za vjerovati onda je to sigurno on, koji je s njom glumio i na filmu. Također se proslavila ulogama u Nušićevim i Kovačevićevim komadima. Antologijska uloga joj je Kristine u Šijanovim „Maratonci trče počasni krug“ za koju je nagrađena „Zlatnom arenom“. Histerična Kristina daje zvučnu kulisu nijemim filmovima, zapada u intrigantan trokut sa Džemkom (jednako sjajan Bora Todorović) i Mirkom(uobičajeno vrhunska izvedba Bogdana Diklića). Energija i doza histerije slična je i ulozi Bogdanke. Svakako se treba sjetiti i sjajne uloge Juste u kultnoj seriji „U registraturi“. Bila sam osupnuta što iz tako krhkog tijela (uvijek sam je zamišljala višom) izlazi tako snažan glas, upečatljive geste i sjajna mimika.
Ova glumica i ova predstava se naprosto zaslužuju i podrazumijevaju jer se radi o trijumfu čiste kazališne igre.Radi se o neobično vitalnom komadu snažne provokativnosti udaljenom od površne zabave i moraliziranja.
U ponedjeljak je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održan koncert Bisere Veletanlić i Gabi Novak i pijanista Vasila Hadžimanova i Matije Dedića.
Gabi sam gledala mnogo puta, bilo je pitanje stila slušati je samu ili uz Arsena, Terezu, Radojku… Danas se okrenula jazzu i zasjala kako to prave zvijezde znaju ne bojeći se novih izazova. Ne znam koliko je zajedništvo sa Matijom utjecalo na tu promjenu, ali Gabi zvuči i izgleda sjajno. Stari šlageri odjeveni u jazz-ruho otkrivaju nam da prave pjesme nikad ne gube šarm i inovativnost.
Biseru sam gledala prvi put, mada njene pjesme volim još iz gimnazijskih dana. Tada mi je imponirala činjenica da je živjela u Sisku (tri su mi sugrađanke rekle da je išla s njima u razred u Ekonomskoj), a da je pjevala svjetski. Njene interpretacije (posebno pjesama Kornelija Kovača) su nezaboravne. „Ti si čovek moj“, „Milo moje“, „To je ljubav“, „Maglovit dan“, „Budi dobar i misli na mene“, „Ti si obala ta“, „Jedno kasno leto“ samo su neke od pjesama kojih se sjećam, a sad sam ih imala priliku čuti drugačije, ali jednako dojmljive.
A tek muziciranje Vasila i Matije! Ispunili su puninom zvuka potpuno posjećenu dvoranu Lisinski i pokazali zavidnu virtuoznost. To ne čudi ako znamo da su obrazovani na prestižnim akademijama u Bostonu i New Yorku, te Grazu. Uživala sam u ovom svojevrsnom paket-aranžmanu koji me podsjetio na slavne trenutke suradnje Zagreba i Beograda u vremenu novog vala 80-tih godina.
Takvih događaja za pamćenje nikad nije previše, čak i kad su obavijeni sjetom.
