Posljednji večernji vlak ulazi na prvi i jedini peron željezničke postaje. Velika lampa na srednjem krilu kolodvora svjetlom jedva dohvaća natpis stanice. Ukočena silueta prometnika sa šapkom i prometnim znakom pod miškom stoji na ulazu u čekaonicu koja vonja na brzo ugašen duhan i mokraću. Ovaj puta ću je zaobići u želji da što prije pod nogama osjetim granitne kocke kolodvorske ulice. Stigao sam kasno. Stojim na početku ceste koja vodi prema središtu grada. U prozorima niskih prizemnica ukazuje se život još neusnule provincije. Kroz navučene zastore titraju scene s televizora. Blink-blink. Naga privatnost podstanarske sobe bez kupaonice. Svinuta leđa iznad lavora i sjenka golemih dojki na zidu do vrata. Večernja erotika u baroknim prozorskim okvirima secesijskih prizemnica. U polumraku sobe čitačica. Usne se pomiču. Valjda pred spavanje čita priču za laku noć. Zavirujem tako besramno u živote zastrte poluprovidnim firangama. Život zakopan u mjestu sa školom i knjižnicom s dvjesto naslova. S dvije benzinske stanice na krajevima grada, uz blatnjavu cestu, tik uz ograđe i kukuruzišta. U središtu grada birtija s kariranim stolnjacima s kojih se petkom čita sve što se tu jelo ponedjeljkom, utorkom, srijedom i četvrtkom. Polupijani gost za stolom u kutu drijema obrazom, rumenim od ispucanih žilica, oslonjenim na utrnulu ljevicu. Na stolu fraklec patvorene lozovače koji čeka 
da bude iskapljen prije no što se pogledamo. Oči u oči pa tko dulje izdrži.
Stigao sam kasno, stajao na cesti
I slučajno tebe ugledao tada.
Ni slutili nismo da ćemo se sresti
Pod svjetlima ovog bezimenog grada.
Ima nešto bajkovito u tim našim bezimenim gradovima opkoljenim friško uzoranim njivama, zelenim livadama i ljeskovim šumarcima koji se odmah poslije zime okite cica-macama; u tom beskraju ovlaš dotaknutom civilizacijom dopremljenom jednotračnom prugom iz daleka. Da, ima nešto čarobno u tim pustopoljinama urešenim vrbama uz pružni nasip čije nam krošnja odmahuju kad odlazimo, čija nam se stabla blago naklanjaju kad se vraćamo. Ipak teško je odoljeti magičnom zovu tračnica koje nas dozivlju da se otisnemo prema onoj točki u kojoj se dvije čelične niti dodiruju, spajaju. Gdje su samo za nas stvorili još bajkovitije pejsaže, još čarobnija događanja, još bajniji život.
Odavno već nisam mislio o tebi.
Među nama, dani i godine stoje.
Nikada te više pronašao ne bi
Da se jučer nismo vidjeli nas dvoje.
Kad tamo, u toj točkastoj daljini dočekaju nas opet ukipljeni prometnici, jednako škiljavo svjetlo iznad dovrataka, isti smrad kolodvorskih čekaonica i žene koje prodaju ljubav. Pa se osjetimo prevarenim, a vrijeme neumoljivo prolazi, teče. Brzo. Prebrzo; kao što se nevještom pijanistu neuhvatljivim pričinjaju otkucaji metronoma pa preskače po dva-tri tona ne bi li sustigao kloparanje vlakova što voze dalje, još dalje. Daleko nekamo gdje su ulice široke i prozračne i dobro osvjetljene. Gdje pod lanternama čekaju naočite djevojke koje pored ljubavi nude i zagrljaj. Djevojke u čija se njedra može prikloniti umornim čelom, na čije se prsi može spustiti cjelov, među čijim se grudima može prikriti suza.
Pričaš mi o svemu, hodamo polako.
Odavno se nismo isplakali tako.
Ostala si uvijek ista.
I ove suze na licu tvom.
A onda, jednom poslije svih tih lutanja preko Alpa i oko Karpata jednog sanjivog jutra čovjek opet osvane na onom mjestu s kojeg je i krenuo. Stare vrbe uz željeznički nasip lagano se naklone, a on im odzdravi ovlaš podižući sivi masni šešir s proćelave glave. I u tom jednom jedinom trenu sve mu se učini jednako. Isto. Omamljen od sjećanja prisjedne na izlizanu drvenu klupu. Pritvori oči, a tamo iza kapaka ukaže se lik žene kako jednoličnim pokretima raščešljava slapove duge, uvojite kose.
Ostala si uvijek ista.
Jedina žena na putu mom.
Kad se vlak zaustavi i nervozni prometnik stane ga drmusati jer da je to eto zadnja stanica odluči više ne otvarati oči. Nikada. Nikad više.
***
P.S.
Čovjek je čudno biće. Nema što ne bi učinio da zaustavi vrijeme, da se ovjekovječi u prostoru; da ostavi znamen u cigli, kamenu ili armiranom betonu. Da ga se spomene i ne zaboravi. Da ga se pamti po Djelu. Ali nema tih zidina koje ne može skršiti podrhtavanje utrobe Zemlje, koje ne mogu isprati kiše ili otpuhati hladni sjeverni vjetrovi, pa najposlije ne ostane ništa. Ponekad mi se čini da život i nije ništa drugo nego par otpjevanih stihova ili kratka priča pred spavanje koja iščezava u varljivom drijemežu između dva sna. Gotovo sam siguran da je život zapravo Riječ. Riječ koja usprkos svemu preostane. Zato mi nije žao ni pruga niti kolodvora, niti crnih granitnih kocki prekrivenih asfaltom. Zato mi nije žao raspucanih temelja i urušenih krovova, nije mi žao izvađene pruge i izgriženih armiranih stupova. Sve će to jednog dana biti iznova pretvoreno u prah. Jedino čega mi je uistinu žao: žao mi je riječi, riječi sa zavišću mišljenih, riječi s mržnjom izgovorenih. Uzaludno potrošenih riječi.
P.P.S.
Ostala si uvijek ista
Autor teksta: Željko Sabol
Glazba: Đorđe Novković
Aranžman: Mato Došen
Izvodi: Mate Mišo Kovač
