Jozo Nikolić
GROBLJE
Selo je bilo prazno i hladno poput napuštenog rodinog gnijezda u prosincu. Polugluhi starac mi je rekao da su svi seljani na groblju gdje se služi Služba božja.
Gurnuo sam nogom trula hrastova vrata na grobljanskom ulazu i ona su muklo zaječala. Groblje je bilo preveliko za ovakvo malo selo. Uzelo je za sebe nekoliko škrtih njiva. U groblju su bili odrasli muškarci, žene i djeca. Nisam vidio ni jednog starca ni staricu. Iz trošne kapelice dopirala su mucave, izlomljene riječi svećenika. Kad sam provirio u njezinu utrobu, bila je prazna. Pomislio sam da netko od seljana predvodi molitvu.
Sve je na ovom groblju bilo čudno. Kada odlaze na ovakva mjesta, ljudi odijevaju tamniju odjeću. Ovdje je sve vrištalo najraznolikijim bojama i nijansama. Pošao sam ka nakrivljenim križevima i grobnicama zaraslim u korov i trnje. Na križevima nije bilo nikakvih obilježja. Pomislio sam da je zub vremena učinio svoje, da je u novom dijelu drugačije. Pošao sam tamo. Spomenici su bili skupi i moderni. Ali ni njih nisu krasila nikakva obilježja: ni imena, ni prezimena, ni godine smrti, ni prigodna stiha. Ništa. Što je to trebalo značiti? Kako se seljani u svemu tome snalaze? Nisam primijetio nikakvu pomutnja. Bili su pred grobovima, polagali vijence, palili svijeće.
Nastavio sam tragati, nadajući se pronaći barem jedan obilježen grob. Nisam ga pronašao. Kad sam se zaputio ka izlazu, groblje je bilo potpuno prazno.
