Zaiskrile u njemu pjesme poput zlatnih zrnaca pijeska…
Sjedio sam u dvorani kostajničkog Hotela zajedno s drugim ljubiteljima poezije kada je gospođa Marija Krupić izgovorila tu rečenicu, govoreći nam o jednoj mladoj pjesnikinji i njenoj zbirci poezije. Bile su to (još jedne) Kostajničke pjesničke večeri na kojima nam je Društvo prijatelja knjige Milivoj Cvetnić predstavilo dobitnicu književne nagrade Milivoj Cvetnić za 2020. godinu. Njeno ime je Paula Jurić Tilić, a zbirka pjesama za koju je dobila nagradu nosi naziv „Krug života“.
Prepuštam se ugođaju što ga svojom izvedbom Paulinih pjesama stvaraju Asja i Enes. Jedno po jedno zlatno zrnce kapalo je u noći.
Nekoliko dana kasnije sjedim u dnevnoj sobi i slušam Aznavourov „La Bohème“. Upravo sam završio s čitanjem „Kruga života“ i morao sam utažiti želju za šansonom. Kičasto, znam. Ali, francuski utkan u strofe, melodioznost stiha i melankolija koju sam pronašao u Paulinim pjesmama tražila je nešto, a chanson mi oduvijek leži na srcu.
à cause du toi, j’aime la nuit,
et tout ce qu’elle amène.
(Sve što nam donosi noć)
Zbirka nije posveta Parizu, iako se njegov dah osjeća u nekim pjesmama. Koncipirana je, kako joj samo ime kaže, kao životni krug (ciklus) i počinje prvim koracima u pjesmi „Maleni“, nastavljajući se svime što nam nosi mladost i zrele godine (sumnje, intelektualna poigravanja, ljubavi, strasti…) poput onih u pjesmi „Sve što nam donosi noć“, da bi završila posvetom nekome tko šeće nebeskim stazama.
ŠETNJA PO MIROGOJU
Čitam imena, potamnjele brojke,
što god mi se nađe na putu.
Nosim ti cvijeće. Danas se dan
odlučio za žutu.
Noge me same nekuda nose;
neznani nagone, vodi me!
Mramor zrcali kapljice rose.
Lucija. Četiri godine.
Ovdje su vijenci. Uveli već su,
al’ ime na križu je novije.
Valjda je vjetar ugasio svijeću.
Damir. Doktor ekonomije.
Prazna ploča još čeka stanare
za upis na vremensku lentu.
I smrt je uposlila kamatare
da ih odere za rentu!
Stabla u sunčevu plamenu.
S raspela pogled slijedi Oca.
Tisuću devetsto peta u kamenu
– tragovi starosjedioca.
Grobnica – kapela. Grobnica – lijeha.
Okrugli stol ratnih veterana.
Još se čuju odroni smijeha,
spomenik vedrijih dana.
Tonem za zemljom zazidanom.
Supruga. Majka. Nezamjenjiva.
A ovdje, Милан za Milanom.
Pali pod porugom streljiva.
Blizu sam – znam ove ljude!
Od teškog cvijeća ruke mi trnu.
Sad me za uglom čekaju stube,
i drvena klupa u grmu.
Odmorih. Ustajem. Nastavljam dalje
kraj crnobijelih slika i stihova.
Otvorena raka – razjapljene ralje
i cvilež tugaljivih krikova.
I napokon, evo – evo te, deda!
Moj križni put je konačno svršen.
Evo me za čas. Na travu sjedam
pored buketa što strše.
A sad me slušaj, mnogo ti toga
imam za reći. Štošta se zbilo
od kad sam zadnji put tvoga loga
dotakla bijelo mramorno krilo.
Kakav si mir ti usnuo, blažen,
u postelji mekoj, dubokoj!
Ovo će mjesto svima što traže
pružiti konačan spokoj.
„Paula, poput iskusna pjesnika, ne slika svoje likove, nego ih stvara. Riječima im udahnjuje dušu i govori čas ženskim, čas muškim glasom.
U sonetu Zamrla pjesma, pitajući se stihom a znaju li riječi reći tišinu? – Paula je iglom svojega duha dodirnula samu bit pjesništva. Takve „riječi“ u prirodi već postoje, ali da bismo ih prepoznali potrebno je svoju prirodu ispuniti mirom. Pisati ili govoriti, a da je svaka riječ na svojemu mjestu – znači mirom donositi mir. Ovo mišljenje nije definicija, niti načelo, ono odražava osobno iskustvo.“ (Enes Kišević)
Hvala na stihovima, Paula!
Aleksandar Olujić
