Autor: Aleksandar Olujić
„Rijetke su knjige poezije u kojima čitatelj može pročitati puno više nego što piše u njihovim stihovima“- Enes Kišević u recenziji zbirke pjesama „Šetnja šarenilom“ Lee Čorak.
Za što bih se bila spremna potući
Maštam da vidim
Modri barjak lažnog mira
U plamenu.
Ali ja ga ne bih zapalila.
Željela bih Robespierrovu hrđavu giljotinu
I glave naših dobrostivih hipokrita,
Kao Saloma – pravednica.
Ali ja im ne bih bila krvnik.
Bila bih prva u junačkom stampedu
Na onaj trg sa crkvom šarenog krova,
Ali ni prva sprijeda,
Ni prva straga.
U sredini,
Prva među nevidljivima.
Ja bih se rado i potukla
Za sve ono što mrmljam ispod glasa,
Za ideale kojima sam odana nijemo,
Za poštenje kojem su me učili tankoćutni.
Da, potukla bih se
Tuđim šakama,
Iz daljine.
A prve bih prebila,
Ali baš namrtvo smlavila,
Sve nas koji kažemo:
„Što ja tu mogu…“
„Tako je uvijek bilo…“
„Pazi da ne dobiješ po sebi…“
„Mene se ne tiče…“
„Netko će drugi…“
S Leom sam se i njenom poezijom prvi put susreo u Hrvatskoj Kostajnici na dodjeli nagrade koju Društvo prijatelja knjige „Milivoj Cvetnić“ dodjeljuje mladim i neafirmiranim pjesnicima i promociji njene zbirke pjesama „Šetnja šarenilom“ za koju je dobila ovu nagradu.
Kada je te večeri Enes Kišević počeo recitirati Leine pjesme, snažne strofe raskrilile su se nad nama. Riječi su padale guste, teške i slušajući ih postala mi je jasna ona Enesova misao koju je napisao u recenziji knjige: „Riječ je o knjizi koja više govori od svojih stihova. Nismo samo mi izabrali mladu darovitu pjesnikinju – Lea je izabrana i od same poezije.“
Ovom mišlju naš je veliki pjesnik zapravo rekao sve, a držim kako ćete se i vi složiti s time nakon čitanja Leine zbirke, koja je možda nevelika brojem pjesama u njoj, ali zato velika emocijama kojima pršti, mislima što dijeli s nama, utisku koji ne blijedi danima nakon čitanja.
Kasandra našeg doba
Prigni glavu, čovječe!
Nad njom ti se ziba i ruši
Nebo:
Kolijevka obezglavljenih aviona,
Ptica – jalovica, planeta-lutalica,
Zvijezda, gnijezda i Muskovih satelita.
Kolijevka više nije,
A ni ti, naivno moje, više nisi dijete.
Trgni se,
Otvori oči širom zatvorene,
Hodi gdje hodio nisi!
Ne razumiješ me, kažeš.
Ne poznaješ jezik Nebesa.
Škropiš ih vatrometom od kerozina i sumpora,
Pišaš na svoja vješala
Kao budalaš u nizozemskoj poslovici.
Misliš da si mudar?
Gledaj me, gledaj, bosu i čađavu!
Vrištim
Iz želuca, iz bubrega, iz kostiju samih:
„Past će Troja, oholi grad!“
Smiješno ti je, neuko moje?
A ne znaš da ta naša Troja ima
Uhljebe u tvom uredu,
Govna u tvom haustoru,
Očaj i glupu nadu u tvojoj ulici,
Ljude koji su u mraku crni,
A na svjetlu crveni ili plavi,
Plavi ili crveni,
Nikakvi,
Spremni postati bijeli štakor u golemom laboratoriju,
Spremni dići mlohave ruke,
Spremni pristati na sve
Sve, sve, sve,
Baš sve
Dok im pred očima sjaji fatamorgana njihovih gadgeta.
Eto, takva je naša Troja,
Takva će pasti!
Ne vjeruješ?
Neka.
Ja sam samo luda,
Ludi se oprašta,
Kao i pjesnicima.
Nikada nije toliko maski palo,
Kao kad su ljudi maske stavili.
Ti sahranjuješ prokletu godinu,
Ja je uskrisujem:
Zato me, slijepče, ne slušaš!
Lea Čorak rođena je 22.svibnja 1997. u Zagrebu, gdje je završila Privatnu klasičnu gimnaziju te studij međunarodnih odnosa na Sveučilištu Libertas. Tijekom studija radila je kao predstavnica UNICEF-ovog programa Čuvari djetinjstva i volontirala u Institutu za razvoj i međunarodne odnose. Pisati počinje još u srednjoj školi, volontira na Radiju 101 i u magazinu Glorija. Piše pjesme i kratku prozu. Dobitnica je dviju književnih nagrada i to kao pobjednica natječaja za najbolju kratku priču metaFORA 2021. za priču „Proročanstvo sui effectrix“ te književne nagrade „Milivoj Cvetnić“ za zbirku pjesama „Šetnja šarenilom“.
Prosjaci smo od zanata
Imate li minutu?
Minutu za milost,
Za Afriku koja se neće nasititi,
Za sirotišta s kojih će i dalje spadati žbuka,
Za autiste koji će se nanovo rađati,
Za bezimene pse,
Za bezimenu djecu,
Za Rome,
Rohindže,
Za ratom razorene,
Rakom razboljene,
Za robove,
Malo porobljenije nego što ste Vi.
Prosjaci smo od zanata.
Ne prosjaci od nevolje – naše.
Od nevolje – tuđe!
Naš nas je Kikaš naučio
Kako da Vam se smiješimo,
I budemo šećerni
I kako da prirodno uskliknemo:
„Pileća kost je debljina
nadlaktice pothranjenog djeteta!“
A i mi moramo jesti.
