Autor: Marjan Gašljević
Danas na godišnjicu razornog potresa koji je razrušio Banovinu mnogi su se sjatili u glavinjanje po banijskim gradovima i selima. Od mnogobrojnih novinara do samog vrha državne vlasti koji su o svemu mislili a najviše o tome da im se putovi ne ukrižaju a najmanje što je učinjeno i što je činiti za Baniju.
„Nisam imao namjeru i mislio sam izbjeći razmišljanje o tom pretužnom danu na kraju kojeg sam zapisao: Najgore je čovjeku kada se osjeća bespomoćnim, kada ne može pomoći ni drugima ni sebi. Prvi put sam bio tako bespomoćan kada sam bio zarobljen i gledao u otvore cijevi uperenih u mene. Bespomoćno sam se osjećao i danas kada nas je iznenada “udarilo” 6,3 potresa. Stisnuo sam unučicu uz sebe sklonivši se pod štok vrata nosećeg zida gledajući kako stvari lete po sobama uz stravičan huk zemlja, cilik razbijenog stakla, škrgutanja zidova, lomljenja pločica, lupanja ladica i vrata te rondanja većih komada namještaja i bijele tehnike. Poslije toga stravična tišina. Na sreću, Bogu hvala, svi smo neozlijeđeni a sve ostalo će se, prije ili kasnije, nadomjestiti. Hvala dragim ljudima koji su se pitali i koji pitaju za nas. Dobro smo. Mirnu Vam noć želim.“
Na pisanje me potakla izjava Premijera koji reče kako „neki kao Milanović prodaju bozu ne pitajući se koliko vremena treba za izgradnju objekta“.
Za bozu znamo da je osvježavajući napitak od kukuruznog brašna i šećera ali u spomenutom kontekstu „boza“ je nešto beznačajno na koje nitko ne može nasjesti i priča je toliko da se priča. Neposredno prije toga građanima Petrinje ponuđena je „boza“ njegovih ministara Horvata i Medveda o obnovi Banije a i sam je nastavio „lupati“ njihove brojke o obnovljenim objektima i ako svekolika javnost zna da na Baniji Država nije obnovila niti jedan objekt s crvenom ili žutom naljepnicom. Kako reče sisačka gradonačelnica Ikić Baniček „obnavljali su se uglavnom dimnjaci pa ćemo Premijera pamtiti kao „dimnjačara“.
Osobno sam u euforiji pomoći i obnove porušene mi Domaje s neizmjernom radošću pratio, skupa s Vama poštovani čitatelji, izgradnju obiteljske kuće mladoj obitelji Marinoviću u selu Strašnik, epicentru potresa. Kuću ovoj mladoj, četveročlanoj obitelji donatori iz Rugvice, Dugog Sela i Narta okupljeni u udrugu „Prijatelji nogometa Žuti i Plavi“ svojim su radom i materijalom za samo 36 radnih dana sagradili prekrasnu zidanicu.
Može se, dakle.
U tijeku rada jednom sam prilikom zapitao jednog od njih „jednakih“ kako ih famozni Stožer a niti mediji baš nešto i ne vole. U prvi mah odgovor „ne vole nas jer smo svojim donacijama i radom nekome izbili stotinjak tisuća eura iz džepa,“ me je zatekao dok nisam shvatio što mi je kazano. Oni su dali svoj novac, svoj rad i svoje vrijeme. U toj priči nema provizija. Da, i tako običan čovjek gradi kuću.
Jučer, pak, jedan građanin u kameru reče da „i kad sami pokušamo nešto graditi, raditi, popravljati tu je općina koja nas ometa“. I dok neka tamo općina „ometa“ danas se petrinjska gradonačelnica javno zahvaljuje Stožeru i Vladi, Medvedu, Horvatu i Plenkoviću na „svemu dobrom što su učinili za njezin grad“. Valjda su, jedino, postavili u neke ulice table „Hodate na vlastitu odgovornost“. A ona je obećavala „ubrzati obnovu“. Tada ste izabrali i imate, eto, ubrzanu obnovu koju Vam i danas obećavaju od Premijera pa do nje same. Neki zločesti komentatori na tu njezinu hvalu Vlade i sebe vide čak do nekog skorog „uznesenja“.
Nisam, danas, zamijetio da su se dijelile „one“ olovkice, blokići, kišobrančići, vrečice i kabanice s logom obnove. Nije vrag da će i ta nabavka propasti u paketu svih onih nabava s parama EU koja su već propala i koja će propasti, odnosno, biti vraćena u EU nekom drugom na njegovu radost tko zna „izraditi program i natječaj, pa povući“. A mi imamo taj novac nešto kao Andersenov car u „Carevom u novom ruhu“.
U Petrinji je, na koncu, poletjela jedna gruda snijega, zviždalo se, a u Sisku je bilo i „buuu!“ Možda će to, sutra, proglasiti terorizmom, a meni je, u principu, terorizmu sličnija sva ona današnja govorancija prepuna lijepih ideja koje graniče s nadrealizmom i u koju niti najnaivniji, osim onih oko 30 % politički nadajućih, ne vjeruju.
Predsjednik Milanović je, pak, odglavinjao čak do Bijelih Voda. Netko naivan je priupitao „kako će Predsjednik uz ono blatnjavo brdo?“. Vjerojatno isto kao i onih nekoliko stanovnika za koje, obično, nitko i ne pita. Šteta samo što u podnožju tog blatnjavog puta Badrić više ne peče kao u ona mračna vremena pa da Predsjednik žvakne malo onog prefinog pečenja uz vrhunsku banijsku šljivu pa „zagrebe“ blatnjavim putom. Možda bi to saznanje privuklo i Plenkovića, Medveda sigurno, a i Božinović bi doklipsao bar da provjeri pridržavaju li se epidemioloških mjera.
I na kraju, kažu, danas se u Petrinji slavilo. Zbilja? Tko? Što? S bozom ili bez boze?
