Da nije bilo iznenadnog prometnog zastoja, te velike kolone automobila koja se iz nekog udaljenog, nama s tog mjesta u koloni nevidljivog razloga zaustavila na nadvožnjaku u selu Vukovina pored Velike Gorice – ne bi bilo ni ove priče.
Odlučili smo se vratiti do ulaza u Veliku Goricu i skrenuti na auto cestu Zagreb – Lekenik i tim potezom riješiti i zaobići prometni problem koji se dogodio. A onda, na samom prilazu auto cesti, s desne strane ugledali smo tu “kuću” – to ogromno zdanje oko koje je sve zeleno – Vrtni centar – Gorica. I naravno, morali smo zastati.
Nebo je plavo, čak i sunce sija, ali nema topline. Točno hladnih deset celzijusovaca plovi zrakom nošeni vjetrom s turopljskih ravnica prema belom Zagreb gradu. Sredina je studenog i već odavno ne vrijedi ona “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”, već se prije može reći da stiže zima.Dunjo moja. U ovom zdanju koje se rasprostire na 5000 m² otvorene površine i 500 m² staklenika, a koje se bavi proizvodnjom, maloprodajom i veleprodajom ukrasnog bilja te hortikulturnim uređenjem i održavanjem vrtova i koje postoji već 25 godina (od daleke 1993.) rade djelatnice obučene u radna odijela jarkih boja i vrlo spretnih ruku. Odlučili smo kupiti 3 sadnice oraha i jednu dunju, a djelatnica ih je s lopatom u rukama vrlo vješto izvadila iz zemlje i isporučila nam ih. Zaključili smo da su i cijene vrlo povoljne, a kažu da u ovo doba godine i voćke se prodaju u velikoj mjeri.
U samom stakleniku je puno ugodnije i toplije. Ovdje se može kupiti doista sve što vam padne na pamet. Nižu se redovi mandarina, limuna, jabuka…. tko voli ovakve stvari, ovo je bez sumnje pravi raj. Strpali smo voćke u prtljažnik auto mobila i krenuli prema jugu. Ne vlakom prema jugu (kako bi to rekao Arsen Dedić), već Nissan Qashqaiem s dizelskim motorom.Orasi će biti zasađeni daleko odavde, u jednom banijskom selu Jabukovcu. Tamo će u prirodi i tišini rasti i jednog dana davati plodove. Za jelo na licu mjesta ili kolače. A dunja? Dunja će mirisati selom.
Zima stiže dunjo moja….
