Ja ne volim putovati. Čini mi se da onu iskonsku znatiželju u sebi čovjek ne može zadovoljiti posjetima novim krajevima. Uvijek su me više zanimali ljudi nego mjesta. A ljude možete sresti i doma. Nekako mi se jedino ispravna čine ona putovanja u kojima čovjek ponire i spoznaje samog sebe. Stoga mi je izuzetno bedasto čuti da se neko odlučio prošetati do Južnog pola i natrag. Bedastija od toga može biti samo želja čudaka da krenu put Marsa s kartom u jednom smjeru. Tak tako, da im rit vidi puta. Svi ti svjetski i svemirski putnici koji nas vole zamarati pričama gdje su sve bili i što su sve vidjeli uvijek su mi se činili nekako ispraznim. Znam da će se neki naljutiti na ove riječi, ali prazninu u sebi jako je teško zatrpati putovanjima.
Da, mene su uvijek više zanimali ljudi! Stoga sam neizmjerno zahvalan turističkim radnicima grada Zagreba jer svaki dan dovode stotine friških turista na Kaptol i do Zrinjevca. Više čovjek nauči o svijetu gledajući Korejce kako se muvaju po Katedrali nego da cijeli dan provede u sumraku Sikstinske kapele; pokušavajući u polutami razabrati slike na svodovima. Trideset Dojčmaraka koje sam, onomad, osamdeset i neke, platio da bih razgledao Vatikanski muzej najgluplje su potrošene Marke u mom životu. Da se razumijemo: Rimljanke su feš ženske, a i rimski dečki znaju se dobro zrihtati. Sjediti na Španjolskim stubama i gledati ljude je OK. Zaviriti u pokoju crkvu bude interesantno. Ali Muzeji, ja ih, brate, nakon Zone Sumraka Sikstinske Kapele zaobilazim u širokom luku.
No družba je družba, a služba je služba. Posao ne pita, putovati se mora. Čovjek pregrmi tu gnjavažu u preuskim sjedalicama kojih je svake godine sve više i više natiskano u istom redu jednako širokih aviona kao i prije dvadeset i kusur godine kad sam prvi puta preletio Atlantik. U tim istim avionima tada se još smjelo pušiti. Stjuardese su bile lijepe i mlade i donosile bi vam Kave i Cole u neograničenim količinama. A u poslovnoj klasi bile su fotelje velike kao kreveti. Naivce koji danas pljunu lovu za biznis klasu čekaju slični, ili isti, neudobni štokrli kao i običan svijet iz ekonomske klase. Samo njima daju malo alkohola prije uzlijetanja, i odvoje ih zavjesicom; poslije. Tako omamljeni i odijeljeni teže kapiraju da su baš oni najveći pušioničari na letu na kojem je inače pušenje svima zabranjeno. U malim WC-ima nema više mirišljava sapuna i papirnatih maramica. Domaćice su se isto malo ofucale. Kao da ih nisu mijenjali u proteklih 20 godina. S vremena na vrijeme neka od njih utrči u malu prostoriju opremljena gumenim rukavicama. Kao Deksterova mama. Treba otštopati kemijske zahode zapunjene jeftinim, recikliranim, papirom koji slabo upija. Rukavice im pasent. KLM svjetlo plave. Dođe mi ih nekako žao, pa izbjegavam malu izbicu cijelog trajanja leta. To je moj doprinos zračnim pregalnicama. Težak je to posao, konobariti u avionu!
I tako: čovjek popije dva, tri Andola da razrijedi krv koja se voli zgrušavati u dubokim venama od preduga sjedenja; pogleda dva, tri puta Titanik, i eto ga već u Americi. Svaka žrtva u konačnici ipak bude nagrađena. Moja nagrada je ponovni susret s dragim kolegama od kojih neke nisam vidio po nekoliko godina. Upoznat ću i neke nove ljude. Obično je to mlađi svijet. Doktorandi, uvijek neiscrpno vrelo znanstvenog entuzijazma. Narod obično misli da su znanstvenici neki čudaci, frikovi. No znanstvenici su sasvim obični ljudi, često i običniji od najobičnijih običnih ljudi. Prozaični. Dosadnjikavi. Ne nužno, ne uvijek, ali često.
U našem poslu je uobičajeno da se međusobno upoznajemo obrnutim redoslijedom. U običnom životu kad sretnemo neku novu, nepoznatu i možebitno zanimljivu osobu prakticiramo otići na kavu. A potom se stvari počnu odvijati, ili ne odvijati. Na kraju, ako vam se ta druga osoba svidi počnete s njom komunicirati na dnevnoj bazi. Izmjenjujete SMSove ili joj počnete pisati po zidu. Fejsbukovom. Kod znanstvenika je obrnuto. Prvo se dugo dopisujete s osobom o kojoj malo toga realno znadete. Tek ime; e-mail adresu. Ako ikad dođe do fizičkog susreta to obično znači da ste veliki dio posla već uglavili. Kava kod nas dolazi na kraju. Kad je posao obavljen. Ako ste teorijski fizičar može se dogoditi da nikad i ne sretnete svog znanstvenog suradnika, koautora. Ja sam na sreću eksperimentalni fizičar. Mi, eksperimentalci, po naravi posla, češće se susrećemo uživo. Na mjerenjima. Uz kavu. A poslije padne i poneko Pivo.
Pri velikim svjetskim laboratorijima postoje posebni hoteli za smještaj gostujućih znanstvenika. Tu čovjek može upoznati svakakva svijeta. Guest Residence pri Thomas Jefferson National Accelerator Facility ima i mogućnost upotrebe kuhinje. Pa tako pored što upoznam fizičare s raznih dijelova našeg Planeta mogu osjetiti i mirise njihovih kuhinja, a bogme i probati poneku od delicija. Kulinarska iskustva ovog tipa počeo sam sakupljati još za studentskih dana, na Šari. No dojmovi o svim tim ljudima s različitih kontinenata ipak imaju nešto zajedničko. Zajednički nazivnik. Sva ta jela imaju neku sličnost u aromama. Okus Newtonovih zakona; boje Maxwellowih jednadžbi. Miris fizike. Ipak smo svi slično obrazovani, svi u više-manje istom poslu; sa sličnim razmišljanjima.
Ovaj puta svoje mjesto u gostinjskoj kući laboratorija nisam mogao rezervirati mjesecima unaprijed, pa se dogodilo da sam izvisio. Erica, administratorica koja ovdje vodi brigu o gostujućim znanstvenicima, mi je stoga rezervirala sobu u obližnjem hotelu. Malom hotelu uz lokalnu autocestu, pa su i gosti takovi. Motelski. Krupni dečki što voze ogromne šlepere. Obojani građevinski radnici. Ostarjeli američki parovi koji si ne mogu priuštiti puta do Europe, pa eto tumaraju malo vlastitom zemljom. I ostali svijet kojeg bi lako mogli svrstati u Trumpove birače. Svijet koji se ne sreće po aerodromima i muzejima; bibliotekama i knjižarama. Svijet koji ne viđate u filmovima jer nije glamurozan za usnimiti, niti je odveć egzotičan da bi intrigirao scenariste. Svijet za koji su američki stupovi društva, više i srednje klase, mislili da ne postoji sve dok ih Donald Trump nije pozvao na izbore. Obično obični ljudi koje nitko ne zapaža, nitko o njima ne pjeva pjesme i ne piše knjige. Toliko obični da su po svojoj običnosti zapravo neobični. Gosti lanca hotela-motela Comfort Inn. Naziv brendiranog smještaja za nebrendirane ljude. Pa ako ste mu vjerni i pažljivo rezervirate svoj boravak mjesecima unaprijed možete proći znatno jeftinije. Uz cijenu benzina manju od 4 kune po litri i siromašniji slojevi društva mogu si tako priuštiti da nekamo otputuju.
Kao i u svakom hotelu ljudi se sreću po hodnicima. Pozdravljaju. Ujutro, za doručkom, lako se zapodjene i neki razgovor. U Americi je doručak važan obrok. Pa se otegne. No u Comfort Innu to je skoro kao neki socijalni ivent. Kad uđete u blagovaonicu dobro vas osmotre, pa vam kimnu sa smiješkom. Jednako tako ljubazno otkimavam, odzdravljam. Ja sam im, vidim, svima, intrigantan jer svako jutro stižem na doručak izvana, kroz glavna vrata, a poslije doručka odlazim prema sobi; na spavanje. To intrigira vozače kamiona jer njihov je put obrnut. Po danu putuju, po noći spavaju. Ja u pravilu na eksperimentu radim u noćnim smjenama, pa mi je dan okrenut.
I dok žvačemo pureće ćevape i pljeskavice na vaflima premazanim javorovim sirupom i Philadelphia maslacem lako kliznemo u konverzaciju. Počne s vremenom ili sportom, a završi na tipovima guma za jesenske uvjete. A jesen je ovdje i jesen i ljeto i zima, ponekad sve u jednom danu. Na rastanku se pozdravimo kao stari znanci. U stilu: bilo je zanimljivo sresti nekog iz daleka svijeta; uz kurtoaznu nadu da ćemo se ponovo sresti. Nekako nevoljko uzimaju svoje putne vreće pa se na vratima osvrnu još jednom. Čini se da je i njima puno važnije sretati nove ljude nego tumarati bespućima širokih američkih autocesta.
