Iz arhive našeg portala “izvukli” smo priču o velikom ukrajinskom umjetniku Tarasu Ševčenku kojemu su uskoro godišnjica rođenja i godišnjica smrti. Velikom je pjesniku u zagrebačkom naselju Travno 2014. godine u čast dvjestogodišnjice rođenja podignut spomenik.
Taras Ševčenko
Tekst: Aleksandar Olujić
Fotografije: Zdravko Turkulin
U parku zagrebačkog naselja Travno stoji bista ozbiljnog brkatog muškarca pogleda uprtog negdje u daljinu. To je spomenik velikom ukrajinskom pjesniku i slikaru Tarasu Ševčenku, a postavljen je ovdje prije tri godine u čast dvjestogodišnjice njegovog rođenja.
Ševčenko se rodio 9. ožujka 1814. u Morynci, a umro na današnji dan 10. ožujka 1861. u Petrovgradu. Bio je porijeklom iz kozačke obitelji iz Zaporoške Siče koja je učestvovala u ratovima za slobodu i ustancima tijekom 17. i 18. stoljeća i koju su silom pretvorili u kmetove. Sa svega 11 godina ostao je siroče bez oca i majke. I dok su njegovu braću i sestre uzeli sebi susjedi on je preživljavao kao sluga crkvenog poslužitelja, noseći vodu i ogrjev za školu, čitajući molitve za umrle, uspijevajući usput pabirčiti znanje i obrazovati se.
Zbog stalnog maltretiranja i želje da uči slikarstvo od nekog lokalnog umjetnika bježi od poslužitelja, radeći svakakve poslove u više sela Kijevske gubernije, na kraju završivši na dvoru svog gospodara kao sluga uz obećanje da će smjeti učiti kod lokalnog umjetnika. Sa svojim gospodarom Pavlom Engelgardtom odlazi u Vilnus gdje je vjerojatno imao prilike na tamošnjem univerzitetu posjetiti predavanja profesora slikarstva Jana Rustema, da bi ga poslije dvije godine Engelgardt sa sobom odveo u Petrovgrad. Budući je posjedovanje vlastitog slikara bila stvar od velikog prestiža Engelgardt ga šalje na četverogodišnje školovanje kod slikara Vasilija Širjaeva. U Petrovgradu se uz slikanje počinje baviti pisanjem pjesama. Upoznaje brojne umjetnike i intelektualce uz čiju pomoć je 1838. otkupljen iz kmetstva. Iste godine primljen je kao student na Likovnu akademiju u radionicu Karla Brjulova. Na akademiji je slijedeće tri godine uzastopno osvajao srebrnu medalju za svoje slike.
Umjesto da se kao nagrađivani student posveti slikarskoj karijeri i zarađuje na portretima bogataša i plemstva, Ševčenko se okreće Ukrajini i njenom napaćenom narodu. Već 1840. izlazi njegova prva zbirka poezije Kobzar, nazvana tako po putujućim pjevačima koji su svirajući na svojim glazbalima kroz stoljeća prenosili narodne pjesme, osobito lirske dumke s tematikom junačke prošlosti i nabijene tugom zbog izgubljene slobode ali koje su uvijek podgrijavale vjeru u kozački neslomljivi duh i junaštvo. Godinu potom izlazi njegova povijesna poema Gajdamaky o borbi protiv Poljaka, a zatim peme posvećene ukrajinskim ženama Kateryna i Sljepica čije tragične sudbine simboliziraju žrtvu koju je Ukrajina morala trpjeti.
U više navrata putuje u Ukrajinu gdje 1845. upoznaje povjesničara Nikolaja Kostomarova osnivača protucarskog Ćirilometodskog društva kojemu se i sam pridružuje. U to vrijeme izlaze njegove poeme San, Kavkaz i Oporuka u kojima se razračunava sa carem i dvorom. Kažu da je upravo poema San, s grotesknim i sarkastičnim prikazom cara i carice, koju je pročitao car Nikolaj I bila povod za optužbe protiv njega. Na kraju je osuđen, zato što je koristio maloruski jezik neprimjerenog sadržaja umjesto da bude zahvalan zbog otkupljenja iz kmetstva, na progonstvo u vojsku uz najstroži nadzor i zabranu pisanja i slikanja. Za vrijeme tamnovanja je napisao zbirku pjesama U zatvoru, a za vrijeme 10-godišnjeg progonstva preko 100 pjesama, 20 pripovijetki, jednu dramu i dnevnik. Poslije progonstva dostiže, po mišljenju kritike, stvaralački vrhunac poemama Neofiti, Marija, Sudbina, Muza, Slava i Svijete tihi.
Za Ukrajince je Taras Ševčenko puno više od nacionalnog pjesnika, on je duhovni otac Ukrajine, a njegove zasluge za stvaranje ukrajinske književnosti kao i utjecaj na ukrajinsku kulturu su ogromni.
