Dan zahvalnosti, Thanksgiving, je pored Božića najvažniji praznik u Sjedinjenim Američkim Državama. Slavi se svake godine u četvrti četvrtak mjeseca Studenog. Ovdje, blizu, na dvadesetak milja od Nacionalnog laboratorija, u Jamestownu, dogodila se prva američka proslava Dana zahvalnosti, daleke 1607. godine, u znak siječanja na dolazak prvih doseljenika u Virdžiniju. Doseljavanje engleskog stanovništva u estuarij Rijeke James, James River, nije baš bilo po volji autohtonim stanovništvu. Tako povijest 1622. godine bilježi veliki pokolj u kojem su Indijanci pobili 347 doseljenika, tada četvrtinu cjelokupne doseljeničke populacije Virdžinije (Commonwealth of Virginia).
Nešto sjevernije postoje zapisi drugačijeg iskustva ranog obilježavanja Dana zahvalnosti iz XVII. stoljeća. Jedna od ljepših priča veže se uz spašavanje europskih doseljenika koje je domaće stanovništvo, Indijanci, spasilo od gladi autohtonim namirnicama, među kojom se našla i danas tradicionalna purica. Turkey.
Proslave Dana zahvalnosti u Americi se sve do kraja XVIII. stoljeća vežu i uz jesenske žetvene veselice, te branje kukuruza. Danas istoimeni praznik Kanađani, na primjer, slave u listopadu. No 1789., ukazom prvog predsjednika SAD-a Georga Washingtona, Dan zahvalnosti postaje nacionalni praznik. Borba za samostalnost i promocija suverenosti uvezala je svekoliko američko pučanstvo. Sjetite se samo Komandanta Marka, Žalosne Sove i Vukova s Ontarija. No, ne zadugo. Thomas Jefferson, treći predsjednik SAD-a čije ime danas nosi Nacionalni laboratorij u kojem pišem ovaj tekst, ukida Dan zahvalnosti. U kalendar blagdana ponovo ga vraća, pola stoljeća kasnije, Abraham Lincoln; 1863. u jeku građanskog rata. Mudrom Abu trebala je stožerna ideja oko koje bi okupio podijeljene zemljake iznurene četverogodišnjim građanskim ratom. Od tada se Dan zahvalnosti promovira i kao ideološki neutralan obiteljski događaj. Izbor jela koje za taj praznik baš svi stavljaju na stol simbolički ukazuje na kolektivne vrijednosti cijelog društva. Tako je jedno, u osnovi sezonsko, žetveno slavlje postalo puno više. Postalo je praksa koji promovira ideju jedinstva i mogućnost zajedništva različitih, pa i konfrontiranih, društvenih skupina. I ja, koji osobno ne volim puretinu, sa smiješkom ću danas prožvakati pokoji zalogaj bljutavih, bijelih, purećih prsa sa slatkim pekmezom od brusnice. Izraziti zahvalnost. Pokazati domaćinu da sudjelujem u ritualu zajedništva. I to bez trunka licemjerja. Vjerujući u Dan zahvalnosti baš kao da sam rođen i odrastao ovdje.
Trebamo li mi takav praznik u Hrvatskoj? Kod nas je kraj studenog rezerviran za drugačija obilježavanja zajedništva. Prema događajima iz 1991. Okupe se tada Naši u Vukovaru. Njihovi zatvore kapije, pa se pritaje dok procesija ne prođe. A prođe, pa bude sve po starom. Mirno. Reintegrirano. Bez pobjednika. Samo poraženi. Očajni. Zbunjeni. Ljuti. Ljuti na tu neku nevidljivu tešku maglu koja već trideset godina pritišče grad na Dunavu i ne popušta. Ne razilazi se, nego je, čini se, svake godine gušća, neprozirnija i tmastija nego lani.
Ove godine je Mićo prihvatio strategiju Predsjednice. Ubacio vijenac u Dunav dan ranije. Za sve, baš sve žrtve koje su ikad plovile Dunavom; a bilo ih je dosta u povijest; i prekodosta. Kao isto je to. Jučer ili Danas. A nije isto. Ne može biti isto ako svako ima svoj Dan za pijetet. I svoju Istinu. I svoje Žrtve i svoje Stradalnike. I svoje Branitelje i svoje Ratne Zločince. To nikako ne može biti isto. Znaju i Naši da to nije isto. Znaju i Njihovi da to nije isto. Samo nitko ništa ne poduzima. I nitko ništa poduzeti neće. Onima na vlasti dobro je baš ovako. A onima kojima nije i htjeli bi nešto mijenjati ne mogu, baš nikako ne mogu, postati vlast. U dogledno vrijeme. Možda nikada.
Ima i onih trećih. Koji se pitaju: treba li se stalno prisjećati? Kao da je moguće zaboraviti? Zabraniti sjećanja! Kao da je moguće odgoditi tugu za neko bolje vrijeme? Kao da je moguće zatomiti strah dok krvnici još uvijek tumaraju gradom? Vukovar je zarobljen u prošlosti. Nema u nas snage da se prošlost pospremi onako kako valja. I teško da će je biti u skoro vrijeme. Nekako se svi uzdaju u zaborav. Ali zaborav neće doći. Još je previše živih svjedoka da bi se stvari zaboravile. Još je previše živih ratnih zločinaca da bi se zlo oprostilo. A kad umru svi koji se mogu prisjetiti zaborav opet neće doći. Samo će zločini postati mitovi, žrtve legende, a Zlo veće. Strašnije. Krvavije. Dobar izgovor za nova klanja i ratove.
Pa gdje onda početi?
Možda da za početak mi njima vratimo njihove, a oni nama naše stradalnike. Mrtve. Za početak bi bilo dobro dostojno upokojiti kosti svojih djedova. Onako kako valja. Kako se to radi otkad je Svijeta i Vijeka. Otkad je Boga i Ljudi. Pa da zahvalimo našim starima za sve što su napravili za nas; da im oprostimo sve što nisu napravili. I počnemo živjeti u sadašnjosti. Kad jednom oprostimo svojima možda će nam lakše biti oprostiti njihovima. Možda tada, kad svako upokoji svoje mrtve, oslabi bijes, ljutnja, srdžba i žalost. Možda pronađemo dobar razlog za zahvalnost. I pokušamo živjeti jedni pored drugih.
