Autor: Aleksandar Olujić
Ima nešto duboko intimno u čitanju nečije poezije, poput primanja ispovijedi. To je tako čak i onda kad ju ni po čemu ne bi mogli smjestiti u konfesionalnu poeziju. S knjigom koju drži u ruci čitatelj, htio ne htio, postaje neka vrsta povjerenika upućenog u svijet najdubljih osobnih tajni, žudnji, strahova, potreba, misli, stavova… onoga tko živi u stranicama te knjige. Zadubljujući se u riječi što se rascvjetavaju pred njim (njom), čitatelj postaje sudionikom svetog saveza poetskog doživljaja. A, pjesnici su čudna bića. Njih svaka sitnica dira u srce i onda ne znaju drugo, ne mogu drugačije već sve istresaju po bijelom papiru nudeći vlastito srce drugima, birajući pritom riječi tako da čitatelj mora dobro posegnuti u vlastitu nutrinu ne bi li primio ono što mu se nudi, takorekuć, na dlanu.
Posebna je poslastica uzeti u ruke pjesnički prvijenac. Onu sudbonosnu knjigu punu odvažnih pjesama što su odlučile kočoperno viknuti namjerniku sa stranica umjesto da drijemaju po ladicama te pogledati ga u lice i reći: tu smo i nosimo tajne koje žudimo ti reći.
Jedna takva knjiga je tu preda mnom. Zove se Dlanovi, a njen autor je Bruno Vučković.
Otvaram korice i čitam prvu pjesmu:
Prošlost, sadašnjost i budućnost disanja
i kad spavaš živiš
osmijeh je povratna ambalaža čuđenja
vatra u srcu koja ne opeče organe guli grijehe,
dok u borama mladost sadi
tijelo je dizel unatoč refleksima
namjere brzo dovode duše do štucanja
srž i krvotok svijetla struja su misli, a Onaj
za kojim žudimo po grijehu se od nas razlikuje
čuđenje nema formulu
ono je ili načitano dobro ili načitano zlo
čuđenje je što najveće industrije rade na kulturi smrti,
a život im poklanja dlanove
smrt zakopa život, načitano je zlo
život zakopa smrt, načitana je tradicija
blago onom tko je za čuđenjem pohlepan
taj se ne čudi strahu, već umiva umjetnost
Već na prvu vidi se kako Brunine oči gledaju iza ugla, a čitajući dalje postaje očito da se ne boje zagledati se onamo gdje čovjek inače nevoljko upire pogled, otkrivajući život gdje on zaista je a ondje ne gdje bi ga svi radije vidjeli. Tako u Dekrešendu piše: priča o režijama kao da su ljubavna pisma / koje je u one ratne dane dobivala djevojka ili žena / koja je bila na bojištu svakodnevnog održavanja doma; a u Umirovljenici: Recept jadikovanja u njenim očima traži plantaže / Kako bi sadila proživljeno pokazujući empatiju i svijest o svijetu oko sebe koji se površnom promatraču čini trivijalan i beznačajan, ali je u svojoj srži duboko tragičan.
U njegovim je pjesmama našao mjesto i sarkazam (potukli se pravda i pravo / prije toga je pravo reklo pravdi / kravo / a prije toga …) i ironija (Svako malo se gledamo / Zajedno posjećujemo nužnik / Osjećam da sam mu dužnik / Vjerni moj dlanovnik / Iz njega učim da postanem činovnik) i otvorena kritika (Jogurt predugo mućkaš, a burek ti je samo usputan / Zabranio bi ti uske majice s kragnom i ljubio te u čelo / Jer brate obraz si izgubio), ali i gorka istina (Učite mrziti, gaziti, a ne paziti / Učite krasti i bojite se pasti / Izrodi, mislite da ste u modi).
Bruninu poeziju možda je najbolje sažeo Enes Kišević rečenicom u predgovoru knjige: Njegovi su stihovi ona Kafkina sjekira koja razbija zamrznuto more u nama.
Dlanovi se inače sastoje od dva dijela. Prvi dio sadrži pjesme napisane u prepoznatljivoj formi dok je drugi dio, kako je to lijepo primijetio Denis Derk: posvećen zapisima koji, iako vrludaju na fluidnoj granici poezije i proze, ipak streme pjesničkom sadržaju. No, unatoč poetskom ritmu i ugođaju, riječ je o minijaturama koje su bliskije proznoj horizontali, negoli pjesničkoj vertikali. Ove minijature su filigranski izbrušene poslastice različite tematike i moram reći da mi je bio užitak čitati ih. Stoga, evo jedne od njih:
Ugojena ljudska glupost
Česta pozivanja, rijetka odazivanja. Djecu se traži da šute i sjede. Poziva na neku bajkovitu osviještenost. Pozivaju oni čiji su glasovi ohrapavili od tri kutije cigareta dnevno. Vegetarijanci su, a vode mačke na uzicama. Primaju Euharistiju, a varaju supružnike. Skrivaju se iza blještavila luksuza, a reklamiraju poniznost. Farizeji današnjeg doba, vjerskih i ateističkih ustanova, rastavljeni od sakramenta morala, pozivaju se na silu objavljene statistike. Ti nasilnici nad siromašnim umovima, bljakastih srdaca, prljaju tuđa. I više je učenih, nego pravednih, zato je i premalo rješenja.
Bruno Vučković pobjednik je ovogodišnjeg književnog natječaja namijenjenog mladim i neafirmiranim pjesnicima, kojeg svake godine raspisuje Društvo prijatelja knjige Milivoj Cvetnić iz Hrv. Kostajnice i dobitnik Književne nagrade Milivoj Cvetnić za zbirku Dlanovi. Rođen je 31. 12. 1997. u Zagrebu, a trenutno studira na Učiteljskom fakultetu u Petrinji. Poeziju je počeo pisati još u srednjoj školi. Pojedine su mu pjesme objavljene u Poeziji i Zarezu. Kao poetske uzore navodi svog srednjoškolskog profesora Miroslava Kirina i pokojnog Tomislava Ivančića.
Zbirka Dlanovi prva je, siguran sam ne i posljednja, njegova tiskana knjiga. Autorica naslovnice i ilustracija u knjizi je Bruna Bezjak, koja je također studentica Učiteljskog fakulteta u Petrinji, dok je nakladnik knjige Društvo prijatelja knjige Milivoj Cvetnić Hrvatska Kostajnica.
