Jučer je bio Dan zahvalnosti. To je jedini dan kada u Americi trgovine ne rade. Mall potpuno zatvoren. Prazna parkirališta. Ako nešto zatrebate morate do prve benzinske. A benzinska ko benzinska. Nećete umrijeti od gladi. Nećete umrijeti od žeđi. Imaju banana i jabuka. I uvijek svježu crnu kavu za van. Otkad ne pušim ne pijem ni crnu kavu. Osam godina. U Americi mi kava koju nose u čašama s poklopcem i nije bila baš nešto. Starbacks je brend, ali kava im je bila šit. Zerku jača od zaslađene tople vode. Sjećam se kave iz automata na Institutu u Švicarskoj. S mlijekom. Popijete dvije i garant 24 sata ne morate spavati. Lijepo se slagala s Marlborom; ali neću o cigaretama. Taj dio života je iza mene.
Dakle, jučer trgovine nisu radile. Nemaju ovdje zakone o radnom vremenu. Ali red se zna. Jednostavno jedan dan u godini trgovine ne rade. Basta. U nas se već trideset godina Kaptol i Gradec glože o radu nedjeljom. Pa im pripomognu sindikati, pa se nadovežu poslodavci. Pa Gospodarsko-socijalno vijeće donese prijedloge nacrta zaključaka. Pa slože emisiju o tome. Otvoreno. Pa Mislav Togonal vodi emisiju, pa sugovornici kazuju svoja mišljenja. Pa malo okrenu uloge. Pa Toni Grossi pošalje SMS. Pa donesu zakon o tome. Pa dopune zakona, pa izmjene zakona. Pa novi zakon. Koji padne, ako ne prije, onda na Ustavnom sudu. Pa sve ispočetka. Od Kardinala do Ustavnog suda. Kolo-uokolo.
Rekao sam da trgovine nisu radile. Nisu radile do ručka! Već poslijepodne, kad se purica i pire od slatkih krumpira slegne, a potrošači počnu kovati planove za izlazak, trgovine se stanu otvarati. Stari običaj da se krene u šoping od ponoći zamijenjen je praktičnijim. 
U lov na sniženu robu kreće se već od šest popodne. Trgovine rade cijelu noći, do jutra u šest ili dok zaliha ne ponestane. Tako zapravo nitko nije na gubitku. Ni gazde, ni radnici. Ni kupci. Noćni rad se više plaća; svi sretni i zadovoljni. Zapravo ne znam da li su trgovci sretni i zadovoljni, ali takvima se čine. Nema ljubaznijih ljudi na svijetu nego što su trgovci u američkim dućanima. Uvijek srdačno pozdrave i sa smiješkom vas pitaju: „Mogu li pomoći?“.
Najčešće ne mogu jer su dobar dio radne snage u trgovinama mentalno hendikepirane osobe. Gotovo svi osim blagajnica. One su za taj odgovorniji posao i bolje plaćene. Sjećam se, u Švicarskoj su na blagajnama običavali zapošljavati naše domaće gospođe. Hrvatice i Srpkinje. Zbog lucidnosti valjda. Uz posao s novcem vješto bi komunicirale i s hladnim Švicarima. Ako pak ovima nije bilo do razgovora onda su znale živahno čavrljati međusobno. Ja bih se pravio Švicarac, pa bi ih na odlasku lijepo pozdravio, po naški. To bi im malo pokvarilo divan, a meni dan učinilo boljim.
U Americi je kupac zakon. Uvijek je u pravu; i kad nije, i kad se ponaša nepristojno. Mnogi se tijekom kupovine predomisle. Pa neželjenu robu odlože onako, usput, na nekoj od polica. Ljubazni, gore spomenuti trgovci, sve te neuredno odložene stvari dovode u red. Sa smiješkom. I sam se nekad predomislim, ali vratim se i ostavim robu na polici s koje sam je uzeo. Uredno. Istina tako smanjujem mogućnosti zaposlenja osobama s posebnim potrebama, ali nekako mi je bed da invalidi spremaju za mnom.
U Hrvatskoj su trgovci uvijek upravu. Ako nešto pitate slože facu kao da ih tučete. Kao da ste im nešto nažao učinili. Oni, kao jadni, teško rade za male pare, a sad ste i vi još našli nešto izvolijevati. Taj Weltschmerz hrvatskih trgovaca vjerojatno proizlazi iz sjećanja na osamdesete. Osamdesete su bile godine nestašica. Trgovci su bili zakon. Nema kave, ali ispod pulta se našlo. Nema deterdženta; ma ima za susjedu, uvijek. Čak su i trgovci umjetnim gnojivom dobivali božanski status. Pa ako niste bili dobri za vas nije bilo „umetnjaka“. Ni za vas niti za vaše paradajze, paprike i zelje. Bilo je to zlatno doba trgovaca. U Jugoslaviji osamdesetih. Iz tog vremena preostaše brojne trgovačke škole. Danas kad ministrica ukida biologiju i povijest u strukovnim školama digla se na nju kuka i motika. No pola naših strukovnih škola treba jednostavno pozatvarati jer su potpuno izlišne.
Ljude u trgovine privlače rasprodaje, ili bar naznake da se nešto može kupiti povoljnije nego jučer. Logika trgovine je jasna. Roba ne smije dugo biti na skladištu. Novac se treba okretati. Ako neka roba ne ide treba joj prilagoditi cijenu. Ovdje u Americi rasprodaje su stalne. Uvijek je nešto ispod cijene. Ili su preostali posljednji primjerci. Ili je robe naručeno previše pa je se treba riješiti. Uobičajen je popust na količinu, a ima i onog da je da je istaknuta viša cijena prekrižena i stavljena manja. I tako to stoji čitavu vječnost. Npr. paket od 12 limenki Cole ili Fante; već godinama nominalno košta 4.99$. Ja ga nikad nisam platio više od 3.99$. Tako je to u kapitalizmu. 
Trgovci igraju svoju igru, a kupci svoju. Informacija je najvažnija. Pa kupci obilaze trgovine. Razgledavaju. Mjerkaju. Planiraju. Trgovci vole da im kupci dođu jer uvijek nešto kupe. Ima jedna izreka koja se pripisuje Henryju Fordu: „Without customers you do not have a business. You have a hobby.” U prijevodu: “Bez kupaca nemate posao. Imate hobi.”
Kod nas u Hrvatskoj imamo zakon o zaštiti potrošača, zakon o sezonskim sniženjima. Imamo Inspektorat i inspektore. I kontrolore. I zakonom propisane kazne. I TV emisiju za potrošače. Potrošački kod. Mi volimo kad nam Država uređuje svakidašnjicu. Ako mislite da baš tako treba biti pokušajte usporediti cijenu limenke od 0.33 litre gaziranog pića iz gornjeg odlomka; kod njih i kod nas. Bit će vam odmah jasnije zašto Država voli uređivati naše živote. Naposljetku neko treba platiti sve te uhljebljene inspektore.
Kolegica s posla donijela užinu u Lidl vrećici. Ovdje, na Jefferson Aveniji, pet milja dalje Lidl ima svoju prodavaonicu. Meni je to u suprotnom smjeru pa ga nisam do danas primijetio. Da je u Hrvatskoj bilo manje inspektora, a više volje za radom možda je na Jefferson Av. mogao niknuti i Konzum. Konzum-Virginia. Ljudima ovdje bi se svidjelo ono što mogu ponuditi hrvatska polja i nasadi. No u nas se više vole uzgajati zakoni i propisi nego šljive i maraške. Za ovo drugo bi se uvijek našlo mušterija. A tko ima kupca ima i posao. Mi posla nemamo, pa je ono što radimo čisti hobi. Pisanje zakona i propisa.
Pišu sve novine da su izručili Ivicu. Ivica je imao kupaca, a i sam je kupovao. Trenutno je velika briga oko jamčevine. Kupuje se Sloboda. Sad će ga neko vrijeme čerečiti po medijima i sudovima. Dok svima ne dojadi. Pa se odustane. Pa onda nikom-ništa. Tako to obično biva s hobi pravosuđem u hobi državama. Hobi premjer čeka da mu istekne hobi mandat s ovom, hobi, vladom. Sve hobisti. Osim možda ministra financija. On je nešto i radio s mušterijama. Kad je radio kod Ivice. Ivice kojeg upravo izručiše. Ostao mu skupi ručni časovnik kao spomen na te biznis dane.
Nemam običaja cipelariti ljude na podu. Osobito ako su u životu pokušali stvoriti od hobija biznis. Ivicu sam sreo samo jednom. Na benzinskoj u Heinzelovoj. Tankirao je je za 200 kuna u omanjeg olinjalog terenca. Ja sam točio do vrha spremnik svog Forda. Pa iako sam stigao prije završismo tankanje nekako istovremeno. Kod blagajne mi je dao prednost. Blagim naklonom glave. Pristojno. Gospodski. Ja sam zahvalio istom gestom.
