Baš je za popizditi zbog ovih naših mudrih holandskih političara. S jedne strane izmišjaju svašta da nam uzmu što veću lovu za porez, a s druge strane opet svašta izmišljaju da uštede lovu pa da bi radili razne glupe projekte. Tako funkcionira demokracija. Prije je bilo puno neškolovanih političara. Sad svi imaju neke vražje diplome ali nemaju pameti. Evo jedne stvari koja me nervira. Prije, ah prije je sve bilo bolje. Prije nekih 40 godina je Holandija bila zemlja cvijeća. Kao dijete sjećam se kviza koji je vodio Mića Orlović. Prva nagrada je bila putovanje u Holandiju – zemlju cvijeća. Kad se reklo Holandija odmah se dodalo ono: zemlja cvijeća. Moto je bio: Doviđenja u Holandiji. A pjesma u reklami je išla ovako: Doviđenja u Holandiji, u cvijeću svih boja, ljubavi moja itd itd. Kad sam prvi put došao u Holandiju 1976-te godne, divio sam se cvijeću i velikim pokošenim travnatim površinama. Čak sam znao skinuti cipele i hodati bosih nogu po toj divnoj mekanoj pokošenoj travi u parku ili na travnatim površinama uz rub ceste. Prolaznici su mislili da sam malo udaren što sam to radio.
No situacija se mijenja. Općine su u jednom trenutku odlučile da privatiziraju odjel koji je bio zadužen za uređenje gradova. Tobože da se od fiksnih troškova naprave promjenjivi troškovi. I te radnike su otpustili pa su sredili ugovore s firmama koje su onda zadužili da se brinu o čistoći i urednosti grada. To je bilo dobro jednu sezonu. Političari sretni jer su sad uštedjeli na radnim mjestima i imaju manje brige sa šljakerima. Nakon toga, te su firme povisile cijenu i sad su ti “promjenjivi” troškovi postali visoki troškovi. Pošto se nisu mogli više vratiti u staru situaciju jer su raspustili odjel za uređenje grada, počeli su štedjeti. Odjednom se cvijeće više nije sadilo, a trava se nije tako često kosila. Pametni političari su se hvalili da već 5, 6 ili 10 godina održavaju gradove za istu cijenu. Naravno da je cijena ista ali usluga je puno manja.
Sad je već došlo do toga da su počeli igrati na novu kartu. Sad je važno čuvati ljudsku okolinu. Naravno. Treba misliti na kukce i biljke kojima treba dati šansu. Krpelji i koprive su postali odjednom važni. Kukce bi trebali dovesti u situaciju da se penju po svojim omiljenim biljkama. Treba imati raznolikost biljnog, životinjskog svijeta i kukcastog (insektnog) svijeta u gradovima. Sad je moda da zelene površine održava priroda. Priroda je najbolji vrtlar koji se može zamisliti. No priroda radi po svom. Najjači ostaju. Maslačak puno lakše preživi u tom košmaru nego tulipan. Ali odlučeno je da se trava ne kosi nego da se da šansa kukcima, biljkama i malim životinjama, a moji građani koji uredno plaćate porez vi se lijepo j****e. I tako su naši obrazovani holandski političari odlučili da sve te zelene površine jednostavno daju prirodi na održavanje. Čak su i mjesec svibanj nazvali mjesecom kad se ne kosi trava – ni državna ni privatna.
Ljudi uopće nisu važni. Ljudi su budale koje služe da zarade lovu i plaćaju velike poreze. Međutim, došlo je do situacije koja se zove Backfire ili povratni udarac. Na taj gore opisani način se uštedi velika lova ali se poremetila ravnoteža u prirodi i društvu.
Pošto u novoj situaciji ima previše peludi u zraku od tih divljih biljaka, mi ljudi imamo problema jer je sve više pritužbi na alergije. Peludna groznica ili polenozom je postala normalna stvar. Kada jednom započne razdoblje cvatnje, nos, nepce, stražnja strana grla i oči postupno ili iznenada počinju svrbjeti. Oči suze, kiše se, a javi se i vodenasti iscjedak iz nosa. Kod nekih se ljudi razvija glavobolja, kašalj i “sviranje” u dišnim putovima; postaju nervozni i potišteni, gube apetit i imaju poteškoća sa spavanjem. Unutarnja strana kapaka i bjeloočnice mogu se upaliti (konjunktivitis). Sluznica nosa može postati otečena i plavkastocrvena, što dovodi do curenja iz nosa i začepljenosti. To treba liječiti, a osim toga, ljudi idu na bolovanje kad im je kriza pa onda to košta zajednicu puno eura. Na kraju ispada da se puno više novaca troši na medicinske usluge i liječenje tih alergičnih ljudi nego bi koštalo da se trava uredno kosi i da se riješimo sveg tog korova koji eksplozivno svuda raste. Problematično je to što se liječenje ne plaća iz proračuna općine pa se njima j**e za nas alergične. Liječenje plate osiguranja koja sad već razmišljaju kako da u ime alergija podingu tarife.
E, sad smo mi Holandezi umjesto zemlje cvijeća, postali zemlja korova i zemlja alergija. A situacija se u današnje doba ne može samo tako promijeniti pa ćemo još neko vrijeme i biti zemlja korova. Tješim se da možda u svakom korovu raste i poneki tulipan, a da umjesto krpelja nam doleti i poneka pčela.
By Marijan Jozić
Fotografije: M. Jozić, osobna arhiva
