Kasno poslijepodne. Sparina. Kaptol. Novi novcijati klimatizirani autobus na liniji 226 čeka da primi putnike u svoju rashlađenu utrobu. Ulazi majka s dječačićem. Sjedaju na sjedalice do vrata. Maleni je pun energije. Nestrpljivo nogom gurka staklena vrata. Roditeljica mu pokazuje na digitalni sat i objašnjava da treba sačekati i druge putnike. Usprkos dugoj poslijepodnevnoj šetnji mali je još uvijek pun energije. Nestrpljiv. Roditeljica ga polako uvlači u razgovor o tome što će sve raditi kad stignu kući. Pravit će sendviče! Mala nožica više ne lupka po staklu. Nešto se došaptavaju. Smiješe. Autobus kreće. Razgovaraju toliko tiho da ih ne mogu prisluškivati. Nožice mirno počivaju na sjedalici. Na Bijeničkoj izlazim van. Ne mogu odoljeti a da se usput ne obratim roditeljici: „Draga gospođo, već dugo ne vidjeh roditelja u tako ustrajnom razgovoru s djetetom. Samo hrabro nastavite i možda za pedeset godina sve izađe na dobro.“ U prvi mah me pogleda začuđeno. Zatim se nasmije. Autobus kreće dalje. Oni mi mašu.
U Šparu omanji red pred kasom. Neka djevojčica sjedi na polici ispred blagajne gdje obično drže novine. Želi biti zapažena. Križa noge. Afektira. Roditeljica broji cente iz onih novčarki u koje se isti slažu u stogove. Zveket kovanog novca po limenom pokrovu blagajne. Mala pući usnice; pozira. Neka postarija gospođa smiješi joj se. To ohrabruje malu. Roditeljica je pokušava nagovoriti da krenu, ali to nije tako jednostavno. Prilazi maloj. Okrećem glavu. Nakon natezanja mala i njena mama, obje napućenih usana, što od ljutnje, što od botoksa, izlaze iz trgovine. Ovaj se put uspijevam suzdržati da ne kažem ništa. Baš ništa. Ima stvari koje su invarijantne na protok vremena.
Pokušavam procijeniti jesam li više u životu bio kao roditelj jedan ili kao roditelj dva. Više nema prilike za popravak. Djeca su nam postala ljudi i sad je sve uglavnom gotovo. Neki misle da su djeca po prirodi dobra, a onda ih život polako kvari. Ali to nije istina. Djeca, po sebi, nisu niti dobra niti zla. Djeca postanu točno onakva kakve ih za život pripravimo; ne onakvi kakve smo dociranjem riječima željeli da budu, već onakvi kakove smo ih vlastitim primjerom poučili.
Završili su 47. dani satire u Kerempuhu. Još malo pa pola stoljeća usustavljenih dana satire u Hrvata. Od dvanaest predviđenih predstava odigrano je deset, a dvije su otkazane zbog bolesti glumaca. U zadnjoj smo predstavi napokon vidjeli i nešto satire. Recimo, političke satire. Ostalih devet su bile sasvim obične dramske predstave sa sporadičnim replikama koje izazivaju smijeh, ponekad tek gorki, cinični osmjeh. No satire, ne daj bože političke satire, tu svakako nikakve nije bilo.
Satirom nazivamo književno djelo u kojem se napada pojedinac ili zajednica, kakva mana, karakterna osobina, uvjerenje ili ponašanje. Predmet napada podvrgava se ismijavanju, ironiziranju, osudi i prijeziru, bilo da je riječ o pojedincu bilo o kolektivu. Satira se dugo povezivala s mitološkim bićima satirima, no naziv joj zapravo potječe od latinskog: satura, tj. satura lanx, što znači žrtvena zdjela napunjena različitim vrstama voća. U širem smislu satira je svaka umjetnička forma kojom se ljudi, događaji i situacije kritiziraju i ismijavaju. Tipični satirični stilski načini su pretjerivanje kao preuveličavanje ili podcjenjivanje kao namjerna trivijalizacija sve do smiješnog ili apsurdnog. Obično je satira kritika odozdo (osjećaj građana) prema gore (zastupljenost vlasti) po mogućnosti u poljima politike, društva, ekonomije ili kulture.
Iz nekog čudnog razloga politička satira prvo je prognana iz kazališta u kabaretske predstave, da bi danas životarila na rubovima efemernih portala gotovo isključivo kao amaterska ili poluamaterska kritika postojećih politika iako ove današnje, iskreno govoreći, satiri pružaju puno više „štofa“ nego ikad prije u njenoj povijesti, osobito u ovim našim krajevima bremenitim korupcijskim navadama i „demokratskim“ uzusima. No kako je definicija satire kao posude s raznolikim voćem sama po sebi veoma rastezljiva uglavnom se svaka dramaturški smislena igra može lakonski nazvati satirom.
Gledano tako, u tom širem smislu, jedno je sigurno: Dani satire doživjet će i svoj 50. rođendan. Ovdje svakako ne želim lamentirati o kategorijama kazališnih predstava. Prepustio bih to književnim teoretičarima i literarnim znalcima koji ionako drugog posla do li razvrstavanja nemaju. Ja sam tek običan gledatelj koji još uvijek gaji sklonost provesti sat i pol u mraku uživljavajući se u nečiju priču, u neki drugi svijet, u neki tuđi život pokušavajući u tome naći užitak za sebe, a možda i za druge ukoliko me to iskustvo nečemu poduči ili učini malo boljim.
Prije četiri godine pisao sam o Danima satire na svakodnevnoj bazi vođen utiscima s predstava. To je jako, jako naporno i nisam siguran da to mogu ponoviti. Ovaj puta ću si dati više vremena i predstave ću posložiti svojim redoslijedom. Danas (21. lipnja 2023. op.au.) su podijeljene nagrade. Uglavnom očekivano. Jimmy je pjevao s Barbarom. Dečki su svirali jazz. I ništa se više ne može promijeniti.
Pa počnimo s Kraljem. Kralj Ubu ili fonetski kralj Ibi s obzirom da je književni predložak Alfreda Jarrya u originalu na francuskom jeziku. Komad nije dobio niti jednu od nagrada pa ću ja pokušati ispraviti ovu malu nepravdu, ako tu ikakve nepravde uopće ima.
Kralj Ibi (francuski: Ubu roi) je kazališni komad francuskog književnika Alfreda Jarrya (1873–1907). Dramski tekst je prvi put izveden 10. prosinca 1896. godine. Glavni lik, Père Ubu, nastao je kao parodija Jarryjeva gimnazijskog profesora fizike u Rennesu. Iz tog vremena datira lutkarska farsa Poljaci (Les Polonais). Ovaj, danas izgubljeni tekst, poslužio je kao osnova za kazališni komad Kralj Ubu. Premijera komada 1896. u Parizu bila je obilježena skandalom. Poslije prvog uzvika „sranje!“ (Merdre!), predstava je prekinuta na petnaestak minuta zbog nereda u publici. Komad je nakon toga izvađan u lutkarskoj formi.
Iako su poslije teoretičari i povjesničari dramskom predlošku dopisivali epitete preteče pokreta nadrealizma i dadaizma, pa čak i samog teatra apsurda uistinu se radi o plitkoj gimnazijskoj zafrkanciji prepunoj primitivnih dosjetki; kalambura kako je to u jednom od prijevoda koje sam poslije iščitao, uglavnom zbog potreba pisanja ovog teksta, primijetio jedan srbijanski prevoditelj. Za današnje pojmove fabula je prilično nasilna i počiva na podlim umorstvima i masovnim smaknućima, na ratovanju, klanju i ubijanju, pa je neki teoretičari smatraju proročkom za svjetske ratove koji su nakon toga uslijedili, kao da uostalom i samo devetnaesto stoljeće nije po sebi bilo prepuno ratnih sukoba, krvavih ubojstava i političke podlosti svake vrste. Istomštogod iako je samo djelce plitko i dosadnjikavo da žalim svaku sekundu koju sam iščitavajući ga potrošio vještim kazališnim profesionalcima i dramaturzima može pružiti gotovo neiscrpno vrelo za suvremene reinterpretacije s obzirom da je činove i prizore moguće modularno preslagivati ili ispuštati po vlastitoj volji i nahođenju, a pri tom u dramu umetati svoje poruke i značenja ili pak potpuno ludistički nizati scene podilazeći ukusu publike. Usprkos brojnosti likova u komadu moguće je glumački ansambl uspješno skalirati, te se pri tom poigravati kostimografijom, kulisama i svjetlosnim efektima.
Kao i obično predstavu sam pogledao nepripremljen bilo kakvim informacijama o njoj, onako otvorena uma i srca. Dopalo mi se što komad ima naratora i što je postavljen u izvorni, školski ambijent. Nasilni elementi prevladani su dojmom lutkarske predstave, a duhovite opaske pravilno su raspoređene da zabave publiku. Petnaestak minuta prije kraja počinje se ipak osjećati mali zamor i dosada, no vješti narator uspijeva u par navrata zadobiti moje strpljenje i vjeru da se predstava neće produžiti preko obećanog kraja u devedesetoj minuti. I uistinu, stiže posljednji prizor u kojem narator ubija preostalih 12 članova ansambla. Olakšanje što je predstavi kraj u tili čas smijeni flashback na jedan drugi podudarni svršetak, na jedno slično masovno umorstvo u školi na Vračaru koje se zbilo 3. svibnja ove godine u tri frtalja devet. Isprepletu se dojmovi 90 minutnog lutkarski naivnog nasilja okončanog s hicima iz dva teatarska revolvera s višedecenijskim nasiljem koje je kulminiralo hicima iz utoke jednog trinaestogodišnjaka; isto u školi, u školi u kojoj nasilje niti započinje, niti se završava, ali se jako, jako bolno ogleda i vidi okrutnije nego igdje drugdje.
Da sam predstavu odgledao na premijeri vjerojatno se moje mišljenje ne bi previše razlikovalo od onog gospođe O. Ali ja predstavu nisam gledao tada nego na Danima satire. Ja sam predstavu gledao nakon već spomenutog five three , dana kada nam se okrutnost razgolitila u svoj svojoj svireposti, dana kada su se ružne misli postvarile u svoj svojoj opakosti, a pogane riječi poprimile nova, još odvratnija, značenja. Odjednom sve apsurdno nasilje iz predstave postade stvarno, a svo polustoljetno nasilje toliko neshvatljivo da će mnogi taj apsurd još dugo, dugo odbijati prihvatiti kao stvarnost iako je ta zbilja zapravo potpuno logična posljedica jednog davno osmišljenog društvenog scenarija.
Kazališni scenariji, sami po sebi nisu ni duhoviti ni dosadni, pa slijedom toga kazališne predstave, same po sebi nisu niti dobre niti loše. Pored toga što ovise o glumačkoj vještini kazališni komadi svoju vrijednost dobivaju u očima promatrača, a značenje u kontekstu svake pojedine izvedbe. Dramaturg, da parafraziram definiciju istog iz predstave, ipak nije mistična osoba koju svi u predstavi toleriraju iako ne znaju koja joj/mu je uloga. Dramaturg je osoba koja predstavi udahnjuje dušu, kodira značenja, ona sadašnja i ona buduća, ona realna i ona imaginarna u možebitnom kontekstu. U tom smislu su Miran i Rona napravili dobar posao. Svakako bolji od posla dramaturga u legendarnoj izvedbi Kralja Ibia beogradskog teatra Atelje 212 staroj pola stoljeća čija vitalnost danas isključivo počiva na glumačkom umijeću Zorana Radmilovića.
Što li će biti s Kurspahićevom predstavom „Kralj Ubu“ za pola stoljeća. Hoće li je tada netko moći sagledati u nekoj novoj suvislosti, u nekom duboko kodiranom značenju koje danas nije razvidno? Ako i hoće, poprilično je izvjesno da neću biti među njima.
