Na putu sam za Pariz. Ne onaj Pariz u blizini Gline nego Pariz – prijestolnicu Francuske. Baš mi se nije išlo ali mi je šef naredio da moram na put jer je u Parizu veliki sajam aviona poznat po imenu Paris Air Show. U mojoj karijeri bila su vremena kad sam morao moliti da bih išao na službeni put. Trebao sam pisati motivacije, dokazivati da se isplati ići na put, moliti na koljenima ali sad su se vremena promijenila. Sad me traže da idem na put pa ako neću, e onda moram slati molbu da me poštede puta.
Jedno vrijeme sam putovao iz Amsterdama u Pariz avionom. Jednom mjesečno! Ujutro u Pariz – navečer kući u Amsterdam. To je bila prava gnjavaža. Rano ustajanje da bi se uhvatio avion u 7 sati. U 8 sati slijetanje u Parizu, onda pješke u AirFrance na sastanak. Cijeli dan dogovori i popodne oko 5 sati avion za Amsterdam. Slijetanje oko 6 sati i onda autobusom kući gdje dolazim oko 6.30. Radni dan od 13 sati. Susjed ako me vidi kad dođem kući, zavidno kaže: “E, blago tebi, bio si u Parizu!” Kao da sam nagrađen službenim putem i da idem u Pariz za zabavu. Od cijelog Pariza sam vidio samo aerodrom. Nakon cijelog dana sastančenja, znao sam sjesti u avion i već prije polijetanja zaspati. Probude me tek točkovi aviona kad udare u pistu u Amsterdamu. I to sve je prošlo.
Ovih dana je predsjednik udruga IATA izjavio da je aerodrom Schiphol-Amsterdam proglašen najgorim aerodromom na svijetu. Prije par godina bio je najbolji aerodrom na svijetu. Eto što znači loša uprava firme. I kako se brzo može doći od najboljeg do najgoreg mjesta. Postavili su nekog propalog političara za šefa, a on je sve srozao na nulu. Aerodrom koji je bio ponos Holandije sad je sramota. Upravo zbog toga sam odlučio da ne idem avionom za Pariz nego lijepo vlakom.
Vlak kojim idem za Pariz zove se Thalys. To je superluksuzni vlak koji potegne 300 km na sat. Na žalost, kroz Holandiju smije samo 160 km na sat ali kad prijeđe granicu, e onda stvarno juri. Može se usporediti s onim japanskim vlakovima koji se zovu Bullet (Shinkansen) . Shinkansen potegne 320 km/h što je 200 milja na sat. Dakle, Thalys je tu negdje. Sad sjedim u vagonu prve klase i čudim se da me još nitko nije pitao za kartu. Ni na ulaznoj stanici, a ni u vlaku. Daju mi jesti i piti i dobro se brinu za mene ali nitko ne provjerava da li sam platio kartu ili sam slijepi putnik. Ma baš me briga! Ako je njima dobro, onda je i meni. Vlakom se putuje 3 i pol sata. Da sam išao avionom, trebao sam doći na aerodrom dva sata prije leta. Ako se ta dva sata dodaju onom satu leta, onda se avionom putuje 3 sata. To je što se tiče vremena isto kao vlakom. Dakle, to je to. Cijena je ista pa u stvari nema veze. Vlakom je barem za mene puno zanimljivije jer sam po prvi put u tako luksuznom vlaku i moram naučiti puno toga o putovanju vlakom. Šteta što inženjeri koji su konstruirali vlak nisu surađivali s inženjerima koji konstruiraju avione pa da standardiziraju neke stvari kao npr. sjedala u vlaku, WC, sistem za razonodu (nema ni filmova a ni muzike).
I tako me vlak zvani Thalys vozi za Pariz. S jedne strane je to fantastično ali s druge strane, platio bih duplu cijenu da se za dušu povezem ćirom Iz Gline za onaj Pariz pored Gline. Dao bih taj luksuzni Thalys sa cijelom posadom, luksuznim foteljama i šampanjcem za onog našeg dragog, milog, voljenog truckavog ćiru. Bem ti Thalys. Ćiro je zakon.
By Marijan Jozić
