Pogled na Dunav s ostacima stupova Željezničkog mosta Franje Josipa, srušenog 1941.
‘Već odavno spremam svog mrkova…’
Vojvodina!
Samo ime je poziv u posjet koji mami talasima Dunava, usnulim salašima i nepreglednom ravnicom, tamburašima i starogradskim pjesmama, uživanju u dobroj hrani i čaši odličnog vina, obećanjem da još ima konja, konja koji jure a u stvari nikuda ne žure.
Pa idemo onda kasom od miline.
Zaustavite Dunav
Visoko nad Dunavom stoji gorda tvrđava, ime joj je Petrovaradin.
Kažu da je ime Petrovaradin nastalo tako što su u jednu spojene tri riječi iz tri različita jezika: petra (πέτρα) iz starogrčkog što znači stijena, vár (város) iz mađarskog što znači dvorac, tvrđava ili grad, te din iz turskog što znači vjera. Prema tome ime Petrovaradin bi trebalo značiti grad na stijeni čvrst poput vjere.
Druga, također popularna priča o nastanku imena govori da su Mađari, kada su u davna vremena gradili tvrđavu, htjeli napraviti i most preko Dunava. No, gradnja mosta nije bila po volji riječnim duhovima, kojih je čak 40 živjelo u rijeci, pa su oni sve što su graditelji mosta sagradili po danu porušili tijekom noći. Kako bi most bio sagrađen moralo se odobrovoljiti duhove, stoga je prinesena najveća moguća žrtva: u stup mosta ugrađeno je tijelo jednog dječaka. Njegovo ime je bilo Petar Varadin i po njemu je kaže priča dobila ime i tvrđava i naselje uz nju.
Prostor na kome se nalazi Petrovaradinska tvrđava bio je naseljen u pradavna vremena. Prema najnovijim arheološkim istraživanjima ova je lokacija bila naseljena još u gornjem paleolitiku (između 19 i 15 tisuća godina pr.n.e.), dok je u mlađem brončanom dobu (oko 3000 godina pr.n.e.) već postojalo utvrđeno naselje s palisadama i bedemima. Oko 100. godine n.e. područje naseljavaju Kelti, a potom dolaze Rimljani koji u sklopu limesa na tom mjestu grade tvrđavu i nazivaju je Cusum. Istu će u 5. stoljeću razoriti Huni. Bizantski historičar Joannes Kinnamos u svojem djelu spominje naselje Petrikon pa iako ne navodi točnu poziciju istog smatra se da je riječ o Petrovaradinu. 1235. na ostacima rimske tvrđave redovnici reda cistercita, koje je mađarski kralj Bela IV doveo iz Francuske, grade samostan i nazivaju ga Belefons (mađarski: Bélakút) što znači Belin izvor. Poslije provale Tatara samostan utvrđuju i podižu obrambeni zid oko njega.
Nakon provala Turaka na Balkanski poluotok porasla je važnost Petrovaradinske utvrde te se ona tijekom 15. i početkom 16. stoljeća obnavlja, naročito pod nadbiskupom Petrom Varadijem, ali to nije zaustavilo Turke koji 1526. nakon dvotjedne opsade zauzimaju tvrđavu. Ona će ostati u njihovim rukama sve do Velikog bečkog rata (1683—1699) kada se osmanlijska vojska nakon velikog poraza pod Bečom povukla iz brojnih gradova te su 1688. u Petrovaradin ušle jedinice carske austrijske vojske. Te iste godine izbija Devetogodišnji rat pa Osmanlije pokušavaju iskoristiti veći angažman Austrije u sukobu s Francuskom i povratiti ovo značajno uporište na Dunavu, ali bez uspjeha, pretrpjevši pritom poraz u bici kod Slankamena 1691. godine. Ali već 1694. ponovo pokušavaju i opsjedaju tvrđavu, no zbog jakog otpora branitelja, loših vremenskih uvjeta i širenja bolesti nakon 23 dana odustaju od opsade i povlače se. No, tu nije kraj, 1697. turska vojska predvođena sultanom Mustafom II. ponovo kreće u pohod koji će završiti njenim teškim porazom u bici kod Sente. Turci će se pod Petrovaradin vratiti još jednom, 1716. godine, i u slavnoj bici opet će doživjeti strašan poraz.
Važnost Petrovaradinske tvrđave bila je prevelika da ju Austrija ne bi iskoristila, stoga je već 1692. austrijsko Dvorsko ratno vijeće izdalo naredbu za gradnju nove tvrđave što se iste godine počinje provoditi u djelo i trajat će sve do 1780. godine. Kad su radovi završeni ovaj Gibrаltаr nа Dunаvu, kako vole nazivati Petrovaradinsku tvrđavu, bit će najmodernija fortifikacija cijele Habsburške Monarhije. Tvrđаvа se prostirala nа površini od 112 hektаrа, imаla je podzemne vojne gаlerije, četverokаtni komunikаcijsko-odbrаmbeni sistem dužine 16 km, 400 raznih artiljerijskih oruđa. Podzemni hodnici opremljeni su puškarnicama i ventilacionim kanalima, kao i prostorijama za skladištenje municije te bočnim tunelima koji su vodili do sustava podzemnih minskih polja koja su se nalazila ispod obrambenih jaraka. Taj je sistem minskih polja svojevremeno bio jedan od najvećih u Europi. Navodno je u 19. stoljeću upravo Petrovaradinska tvrđava kao jedno od najsigurnijih mjesta na svijetu bila i riznica u kojoj se čuvalo zlato i srebro Habsburške Monarhije.
Za vrijeme I. svjetskog rata Tvrđava je služila kao zatvor i kao zarobljenički logor za ratne zarobljenike, a tu se nalazila i velika vojna bolnica, dok je tijekom II. svjetskog rata u njoj bila smještena pilotska škola i komanda jedinica njemačkog SS-a.
Poslije rata Tvrđava se kao spomenik kulture stavlja pod zaštitu države, da bi 1951. njen veći dio bio otvoren za građanstvo. To nažalost nije spriječilo njeno propadanje tako da je krajem 80-ih Tvrđava bila u dosta lošem stanju. Danas je srećom situacija bolja.
Inače, Petrovaradin se sastoji od četiri dijela: Gornjeg grada, Donjeg grаda (odnosno Podgrаđa), Hornverka i Šančeva.
Na Gornjem gradu nalazi se čuveni Torаnj sа sаtom čija je osobitost da velika satna kazaljka pokazuje sate a mala minute. Kažu da je to napravljeno zbog toga da bi mornari s brodova još izdaleka mogli vidjeti koliko je sati, minute im valjda nisu bile jako bitne (sretnih li vremena). Ovaj sat zovu i pijani sat jer on navodno kada je hladno kasni, a po toplom vremenu ide naprijed. Sat je promjera dva metra, a toranj je sagrаđen nа mjestu starog tornja srušenog u 18. stoljeću.
Odmah pokraj Tornja nalazi se Oficirski paviljon u kojemu su nekoć bili organizirani časnički balovi i gala prijemi za važne osobe. U njemu su u prošlosti gosti bili austrijski carevi Josip II, Franjo I i Franjo Josip, tu su rado dolazili i Karađorđevići, a ni Titu on nije bio mrzak. Paviljon ima terasu s koje puca predivan pogled, a danas je u njemu smješten restoran. U Tvrđavi je i Veliki ratni bunar promjera 3,5 m, dubine preko 60 m, smješten u ukopanoj kružnoj prostoriji. Tu se, u zgradi Topovnjače, nalazi i Muzej Grada Novog Sada, a posjetioci prilikom posjeta Muzeju mogu obići i Podzemne vojne gаlerije, koje su u dužini od 800 metаrа uređene i otvorene zа posjetitelje. Također, u Tvrđavi je smještena jedna od najvećih svjetskih neformalnih umjetničkih kolonija: Likovni krug, gdje u više od 80 ateljea svoja djela stvara oko stotinu umjetnika. U ateljee se u pravilu može slobodno ući pa i popričati s umjetnicima. Petrovaradin je dom još jednoj izuzetnoj kulturnoj ustanovi: Ateljeu 61. Isti je kao što mu ime kaže, osnovan 1961. kao ustanova za izradu tapiserija na inicijativu dizajnerice Etelke Tobolke i slikara Boška Petrovića i jedna je od svega pet sličnih institucija kulture u Europi. Posjetitelji Ateljea 61 mogu vidjeti postupak nastanka tapiserija i razgledati Nacionalnu zbirku tapiserija Srbije.
Petrovaradinska tvrđava je mjesto gdje se održava čuveni ljetni glazbeni festival Exit koji je više puta proglašavan najboljim festivalom u Europi, a glavnina događanja se odvija u južnom dijelu Petrovaradina – Hornverku.
Na sjevernoj strani, u podnožju tvrđаve nalazi se Podgrađe s cijelim nizom baroknih građevina. Tu se, između ostalog, nalazi crkvа sv. Jurjа sа sаmostаnom izgrаđenа između 1701. i 1714. s kriptom u kojoj su pokopani pripadnici visokog plemstvа koji su poginuli u bitkаmа s Turcimа; zgrada Glavne maltarnice u kojoj se nekada naplaćivala mostarina za prelaz preko pontonskog mosta (maltarina); rodna kuća bana Josipa Jelačića u kojoj se danas nalazi Zaklada ‘Spomen-dom bana Josipa Jelačića’ koju je osnovalo Hrvatsko nacionalno vijeće u Republici Srbiji. Tu je i Beogradska kapija građena u klasicističkom stilu, jedan od glavnih ulaza u grad i najznačajnijih fortifikacijskih objekata Petrovaradina: pravoslavna crkva sv. Apostola Pavla; Magistrat; kuća u kojoj je nekoć bila čuvena vojnička birtija Kod sedam izbornih kneževa (njem. Gasthaus zu den sieben Kurfürsten) poznata i kao Kod sedam Švaba gdje su nekad (po priči) časnici imali običaj svaki dan u 11 sati svraćati zum Rapport (na prijavak) – u stvari na čašu špricera…
Ostalo je još puno toga ispričati i reći o Petrovaradinu, ali vrijeme je za krenuti dalje i Varadinskim mostom prijeći na drugu obalu Dunava.
Fotografije: Tatjana Šaler-Olujić
