Photo by Alev Takil on Unsplash
Obično mi kažu – ti si sretan, putuješ na račun firme i vidiš cijeli svijet. No, to nije baš tako fantastično kako izgleda.
Ne znam kakva su službena putovanja hrvatskih menadžera pa ne mogu to uspoređivati. Za mene je službeni put napast. Moram ustati ranije nego obično. Onda čekati u redovima na aerodromu. Najprije na sigurnosnoj kontroli koja me uvijek zaustavi jer u torbi imam vizitkarte koje se vide na ekranu pa su im sumnjive. Možda misle da su eksplozivne jer ih stave u poseban skener za eksplozive i naravno da ne nađu ništa. U zadnjih 5 putovanja su me zbog toga svaki puta zaustavili. Nakon toga opet u red za pasošku kontrolu. Ovdje u Amsterdamu je kontrola pomoću kompjutera i kamere. Pasoš se uvali u skener i onda treba gledati u kameru. Kamera mjeri razmak između očiju i udaljenost oka od nosa, e onda izmjeri usta i nešto izračuna pa me puste dalje. Ja znam da kompjuter mjeri te dimenzije i da mu je svejedno da li na glavim imam šešir ili kapu ili ništa. Ljudi se uvijek čude da me kompjuter pusti dalje iako nisam skinuo šešir pa brndaju zbog toga. Nakon toga u parfumeriju gdje je moja bočica aftershavea “Milion”. Kako često letim avionom imam svoju bočicu na aerodromu. Ma šalim se! To je njihova bočica koja služi da se putnici malo pošpricaju pa da onjuše taj miris. Ja na taj način uštedim na mirisu poslije brijanja. Tako uštedim 80 eura u 8 godina, a što je 10 eura godišnje. Postao sam holandska cicija. Ali baš me briga.
Onda opet čekanje na gatu. Tu je uvijek ista priča. Kad kupim kartu za Ameriku, onda trebam upisati ime i prezime kao što stoji u pasošu. Dakle, Marijan Jozic. Kompjuter mi uvijek izbriše ime pa na boarding kartici stavi M MR JOZIC a što bi značilo M Mister Jozic. Već sam se nekoliko puta bunio zbog toga jer znam da će me Ameri gnjaviti na povratku. Za njih je to veliki problem. M MR nije isto kao ono u pasošu Marijan. Onda zovu šefa smjene pa onda još jednog iznad njega, pa me pošalju natrag na check in. Tamo mi kažu da ne mogu ništa promijeniti. Nakon toga uvijek ide jedan od službenika sa mnom do onog majstora na kontroli da mu objasni da je M MR u stvari M Mister i da sam ja Marijan Jozic. Pitam ja tog majstora da li se takav slučaj dogodi često. Da, kaže, desetak puta na dan. I Ameri strpljivo igraju tu igru svaki dan iz godine u godinu. Na ponekom aerodromu, kao na primjer u Washingtonu nisu pravili problem ali u Denveru me to koštalo sat vremena ekstra.
Na kraju me ipak puste u avion ali tek kad se zatvore vrata, e onda znam da ću stvarno poletjeti. Danas idem za Atlantu a to je 9 sati leta. Interesantne filmove sam već vidio pa mi nema druge nego da uključim laptop i da napišem nešto za portal. Dug je to put i sreća je što nema nikoga u pored mene pa se mogu raširiti preko dva sjedala.
Ovaj službeni put je baš intenzivan. Velika je ta Amerika! U Atlanti sam dva dana. Tamo prvi dan predsjedam na konferenciji, a drugi dan dopodne prezentiram nešto iz područja avijacije. Nakon toga, uvečer letim za Washington gdje imam sastanak 2 dana. U petak letim za Detroit gdje ću biti preko vikenda. U ponedjeljak opet sastanak i uvečer avionom za Amsterdam. Čut ćete kako je bilo jer javit ću vam se opet.
By Marijan Jozić
