Autor: Daniel Pavlić
Zvuči možda glupo ali danas sam puno puta pomislio na moj zavičaj. Nalazim se više od 1400 kilometara od one pozicije na kojoj smo moja obitelj i ja bili prije točno tri godine. Danas sam shvatio da nas ne dijele samo ti daleki kilometri, nego nas dijeli cijelo jedno vremensko razdoblje. Radi se o svjetlosnim kilometrima, a ja sam danas tek samo jedan od vremenskih putnika.
Dan mi je započeo tako da sam obitelj odveo u muzej moderne umjetnosti – Moco. Ljubitelji umjetnosti zasigurno znaju da se ovdje nalaze djela vrhunskih majstora poput Kusame, Haringa, Warhola, Kawsa, Banksya, Hirsta i ostalih. Posvećen izlaganju moderne i suvremene umjetnosti. Moco muzej je osnovan s misijom privlačenja šire i mlađe publike, te približavanja umjetnosti javnosti. I baš zbog toga sam odabrao ovaj muzej kako bi Dalia dobila inspiraciju budući da sudjeluje na školskom likovnom natječaju. Nek’ uči od najboljih…
No kako vrijeme odmiče, ja gledam na sat i u glavi mi se slažu slike prije tri godine. Na tim slikama u ovo isto vrijeme moja obitelj i ja smo zajedno, baš kao i danas. U prostorijama udruge KAS pripremamo proslavu za volontere ove humanitarne udruge. I nitko, ama baš nitko ne sluti što će se desiti u 12:29 sati.
Danas, tri godine kasnije, moja kćerka oduševljena slikama Jean-Michel Basquiata, zajedno s ostatkom obitelji izlazi iz muzeja. Idemo napraviti zajedničku fotografiju kako bi nam ostalo ovo iskustvo u sjećanju, kada pogledam na sat. 12:29. Drugo vrijeme, druga dimenzija, isti ljudi.
Kasnije ću na društvenim mrežama čitati postove i gledati „fotografije sjećanja“ na 29.12.2020. godine. Ovdje u Amsterdamu je sasvim nešto drugo – pripreme za doček 2024. i rijeke turista koji na svojim jezicima laprdaju nešto sasvim drugo od onog o čemu ja razmišljam. Ovdje je Babilon, a tamo je Banija. Ovo B se sasvim razlikuje od onog B koje sam posjetio prije par dana, prije nego ću krenuti na putovanje u Njemačku i Nizozemsku.
B kao Bačuga, Gornja ili Donja, svejedno mi je sad. I u jednoj i u drugoj sam vidio ruševine stare tri godine, cestu koja je asfaltirana prije tri mjeseca i ponekog čovjeka zaboravljenog prije tri desetljeća. Bilo je tu i novih kuća, ne mogu reći da nisu napravljene, ali opći dojam mi je sablastan. A gdje je mladost? Ovdje u Amsterdamu ih ima na svakom koraku. Vrijeme ovdje nije napravilo ruševine kućama koje odolijevaju vremenu tri stoljeća.
B kao Budale, njih ima i lijevih i desnih. I to mi je sad svejedno, jer budala i krivog drveća uvijek ima, kaže stara narodna. Budale su i ovdje i tamo iste, samo pričaju različite jezike. I ovdje ima mržnje, možda čak više nego tamo. Kod nas, čitaj tamo, mržnja je prikrivena, a ovdje ljudi prosvjeduju. Prosvjeduju protiv rata, krize, postotku nitrata u gorivu ili što ti ja već znam?! Bitno je dati Budalama poruku, dok npr. kod nas, čitaj tamo, Budale daju poruku ljudima. Valjda je to ta razlika koju mogu u ovih par dana primijetiti, onako na prvu.
B kao Borba, mojih prijatelja Vinčića iz Kuljana koji se bore da Dušan preživi još jednu operaciju i tako doživi gradnju njihove kuće koja ima samo temelja i ništa više. Već godinu dana ti temelji su njihova nada da će jednog dana biti izgrađena kuća koju su izgubili u potresu.
B kao Blago, misleći na staru našu domaću riječ za goveda koja moj prijatelj iz Kozaperovice uzgaja kako bi preživio.
B kao Blagdani koji ovdje, čitaj u Amsterdamu, su završili, pa se sad užurbano miču kućice s Adventa.
B kao Bizarne situacije ljudi i ovog grada u koji sam došao snimiti svoj prvi dugometražni dokumentarac. I ponovno da se vratim na razliku između istoka Europe i zapada koji živi na nekim svojim principima. Vrline zapadne civilizacije koje me više na privlače kao nekada, jer su postali grijesi. No, opet dobro je ovako malo promijeniti mjesto kako bi sakupili energije i napunili baterije. Prilika je to za učenje nečeg pozitivnog kako bi primijenili na nešto negativno. Plus i minus daju plus.
Današnje sjećanje na katastrofu je prepleteno s umjetnošću. Jer kako nazvati sve one ljude koji su preživjeli razdoblje od potresa do danas u limenim kutijama gdje je zimi prehladno, a ljeti prevruće nego umjetnost preživljavanja. Nadam se da će u 2024. godini konačno krenuti dalje sa životom i prestati živjeti s upaljenom tipkom „pause“. P kao Pauza između prijašnjeg života i života nakon potresa, te života nakon obnove.
P kao Pop art ili kao Potres, a može biti i Parcetla (osmrtnica) koja krasi limeni kontejner čiji je vlasnik „odustao“ od obnove…
