Autor: Marjan Gašljević
Najudarniji dio blagdana je iza nas. Vrijeme je za rekapitulaciju što stanja osobnih financija što onog što smo doživjeli i preživjeli slaveći blagdane. Da li smo se i koliko ispuhali?
Osobno bih blagdanske doživljaje podijelio na osobne i virtualne.
Oni virtualni prepuni su patvorene savršenosti i lažnog sjaja s kojim nas napadaju nudeći nam neko lažno blagostanje, savršen doživljaj i otpuštanje od svakodnevnih cjelogodišnjih pritisaka. Mnogi su, jednostavno, podlegli tom virtualnom pritisku tražeći „sreću“ u besmislenim kupovinama, darivajući i primajući darove koji im, kao ni koje su darovali, neće biti od, gotovo, nikakve koristi, hrleći na adventske derneke skupo plaćajući smrdljive kobasice tko zna od čega napravljene, pomodne fritule i kuhano vino od kojeg pouzdano boli glava. Nebitno što valja ili ne valja, bitno je da si viđen, da staviš fotku na društvene mreže pa neka ti zavide zavidnjaci. Tako sam i sam stavio skije na auto pa neka se susjedi grizu. Nije džabe za nekoliko dana, kažu, najdepresivniji dan u godini.
Osobni su nam, pak, doživljaji, izgleda, svedeni na zavist susjedu koji ide na skijanje (kao, npr., ja). Susjedu kojeg kućni savjet naganja zato što nije platio pričuvu, a i drugi inkasatori mu grebu po vratima, zavide jer se iznaslikavao u inn obleki na zagrebačkom adventu, u Rijeci se zadovoljno kreveljio u Gibonnijevom zagrljaju, u Splitu Doris nudio ružu u gubici, a na Stradunu, u ekstazi Čolinih pjesama, tresao ogradu stagea. Između tih događaja tu i tamo ugurao bi se i na neki crkveni događaj tamo u trećem ili četvrtom redu klecala nadajući se da će ga neka kamera „uhvatiti“ preko ramene viđenih političkih kapitalaca koji su, prigodno, zauzeli prve redove.
Naravno, mnogi nisu mogli prežaliti što ne stigoše na doček u Sarajevo gdje se „ukazao“, ni manje ni više, do li drug Tito. Međutim, utjehu za taj propust, pronađoše u glazbenim poslasticama koje su im nudili lokalni klubovi i kaići. Dok je na Trgu rasturao Let 3, kažu, u okolnim kafićima udarao je turbo folk uvozne kvalitete.
I dok se crkveni velikodostojnici upiru ukazati na poruku adventa stado radi upravo suprotno vjerujući vuku koji se kune da će, ako ga izaberu, postati vegetarijanac. Hoće, hoće!
U cijelom tom kolopletu događanja usjajenih milionima šarenih sijalica, konfeta, svjetlosnih efekata i vatrometa ostaje pitanje podcjenjivanog i omalovažavanog Bareta: „Gdje je nestao čovjek?“
„Sakrio se,“ Gorane, „sakrio.“
Gdje se sakrio i zašto? Ta u demokraciji smo.
Sakrio se jer nema za fritule? Nema za kobasice neznana porijekla? Nema za kuhano vino? Nema za odjeću kakva se (mora?) šetati po špici? Sakrio se, možda, i u duhu adventa. Prepustio se propitivanju da li je vrijedan čekati dolazak Maloga Boga?
Posebno mi je zanimljiv jedan komentar jednog lažnog profila koji mi je odgovorio, „da se boji za radno mjesto ako objavi svoju fotografiju i ime i prezime uz svoj anonimni stav“. Koliko li sam samo puta čuo takvo obrazloženje u razgovoru „face to face“. Toliko smo polarizirali ovo naše „malo Društvo“ da smo se počeli bojati bližnjega. Da li je to poruka blagdana? Na žalost svakodnevno možemo vidjeti da se s razlogom ljudi boje, a to je, upravo, želja vlasti koja kroz taj strah uzgaja podaništvo.
Svojevremeno iskopah u Arhivu neki podatak koji govori da je ustaški (bez ustaša i partizana ideološki tekst je nerelevantan) časnik u Drugom ratu ubio vlastitu majku jer je bila srpkinja da bi dokazao lojalnost pokretu i strani za koju se opredijelio. Podatak je prekompleksan (dvojba je još od stare Grčke) za ovu priču ostaje, međutim, upitnik kako vlasti koja traži takvu žrtvu treba takav podanik? Kakva je, na koncu, to vlast? Proizilazi li iz ovog iskustva upitnik i opravdanje straha s kojim, čini mi se, sve više živimo? Boj se vlasti, boj se neprijatelja, a najviše se boj prijatelja posebno onih kojima si učinio dobro u životu? I to mi je život kada živiš u strahu i od susjedovog pekinezera jer nikad ne znaš kada će te čapiti za nogavicu, a ti ga instinktivno ritneš i eto ti parade s društvom za zaštitu životinja.
Nema veze, upali lampice na jelki neka ti blicaju u oči, razvali cajkuše na blutooth-u, natoči rakijetine i tresi glavom, pusti život i ideologiju neka idu svojim putem s tobom ili mimo tebe. U svakom slučaju neće te nitko tuči osim, eventualno, nadrkanog susjeda koji se bavi promišljanjima kako napakostiti unutarnjem neprijatelju.
Napomena: Mišljenja i stavovi izrečeni u kolumnama osobna su mišljenja i stavovi autora istih i ne moraju nužno odgovarati mišljenjima i stavovima portala.
ZG-KULT
