
Autor: Aleksandar Olujić
Photo by Olia Gozha on Unsplash
„Kad odrastem bit ću pekar!“, uzviknuo je mali Antiša ponosno se isprsivši pred punim razredom.
Učiteljica se zbunjeno zagledala u dječačića rumenih obraza, uhvaćena nespremna za takav odgovor na ono klasično pučkoškolsko pitanje: „Što bih želio/željela biti kad odrastem?“
„Kud baš pekar“, pomislila je mlada prosvjetna radnica koja se tek zaposlila u školi i nije raspolagala s iskustvom ali zato je velikim entuzijazmom.
Ona se studiozno pripremila za ovaj sat. Pomno je proučila literaturu, nanovo prošla bilješke napravljene na konzultacijama s iskusnim kolegicama, napravila detaljnu pripremu i oboružala se za razgovor o svim mogućim zanimanjima, za koja je znala da zanimaju djecu. Na toj listi bilo je pilota, doktora, vatrogasaca, nogometaša, skijašica, manekenki, znanstvenica i štatijaznam kakvih dugih zanimanja. Ali, pekara ne!
Jedva je nekako zbunjena mlada učiteljica privela sat kraju, a potom sva potresena otišla ravno ravnatelju.
„I velite kolegice, on Vama odma’ iz prve da bi ‘tio bit pekar?“, iskolačio je očima ravnatelj, inače istaknuti član lokalne podružnice jedne političke stranke.
„Kad Vam kažem“, zabrinuto će učiteljica, „i to ničim izazvan, iz čista mira!“
„Pozovite roditelje i neka odma’ dođu u školu!“, odreže ravnatelj.
1 sat i 28 minuta kasnije u ravnateljevom uredu:
„Ma šta pričate, on sam od sebe to rek’o?“, zabrinuto pita Antišina majka.
„To kod kuće sigurno nije naučio“, ustvrdi otac, „možda je čuo na televiziji (danas im svašta dozvoljavaju prikazivati), a možda bogami i u školi!“
„E, u našoj sigurno nije!“, zajapuri se ravnatelj.
„A, jestel’ Vi sigurni da je on baš rek’o da ‘oće bit pekar?“, otac će učiteljici, „možda je rek’o zubar, a Vi ste krivo čuli…“
„Ma sigurna sam tristo posto, majkemimile!“, odvrati ona, „još je pričao o bagetima, fokaćama, bijelom i raženom, pletenicama, kajzericama…, a najviše o nekakvim kiflicama. K’o neki džanki, božemeprosti!“
„Ma dat ću ja njemu kiflice čim dođe kući. Jebem li mu sunce pekarsko da mu jebem. Izaće mu kiflice na nos…“, procijedi ljutito otac kroz zube.
„A, to nikako“, uskoči ravnatelj, „nasiljem se ništa ne postiže moj gospodine. Mi pedagozi to najbolje znamo. Treba djetetu lijepo objasniti da ima drugih zanimanja koja su puno bolja za njega. Može postati pravnik, recimo. Vi na njega pozitivno utječite kod kuće, a mi ćemo u školi isto napraviti sve kako bi dijete uspješno usvojilo znanja i navike i jednog dana postalo cijenjen član naše zajednice.“
I tako je sljedećih godina našem Antiši čim bi spomenuo kakvo pecivo odmah prilazio netko i počeo mu pričati o tome kako je lijepo biti nekakav doktor, astronaut, pravnik… i on je zaboravio da je ikad rekao kako želi biti pekar. Bez daljih ekscesa završio je osnovnu i srednju školu, potom i fakultet te postao (baš kao što je davno rekao onaj ravnatelj) „cijenjen član naše zajednice“. Da stvar bude bolja, nikad nije ušao u pekaru.
Jedino je ponekad sanjao čudne snove. Sanjao je kako mijesi kruh, stavlja ga u pećnicu i onda vadi onako hrskavog i vrućeg. Obično bi se nakon takvog sna budio sav u znoju. No, u izuzetno rijetkim slučajevima dešavalo se da mu u san ušeću kiflice. Redovi rumenih kiflica bi, poput mažoretkinja, plesali njegovom glavom, dok mu se osmijeh razlivao licem.
Napomena: Svi likovi i događaji iz ove priče plod su mašte i svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna!