Autor:Miroslav Šantek Cobra
23. prosinac, 2 sata poslije ponoći
zvoni telefon, poziv iz bolnice
sve mi je bilo jasno…
Ovi stihovi su početak balade – jedne od onih koja je došla i ostala u srcima mnogih ljudi. Na tekst Papagena i glazbu Guida Minea otpjevao ju je i objavio na svom albumu Ljubav i bol iz 1995. pjevač Tony Cetinski.
Puno je na internetskim forumima bilo rasprava o značenju ove tragične pjesme, kome je posvećena i da li je uopće istinita, a ona je postala neizostavan dio koncertnog popisa pjesama Tonya Cetinskog. Ponekad, u većim dvoranama – kao što je to bilo u splitskoj Spaladium Areni dogode se trenuci za pamćenje. Uz otpjevanu pjesmu na velikom ekranu smjenjivale su se fotografije ljudi koji više nisu na ovom svijetu: Od Princea, David Bowiea, Dine Dvornika…
Danas je 23. prosinac. Mnogim ljudima uvijek netko fali. Netko nedostaje.
23. prosinac
23. Prosinac, 2 sata poslije ponoći
Zvoni telefon, poziv iz bolnice
Sve mi je bilo jasno, ne
Samo ostaje nada da vrijeme
Sad liječi sve rane
I da Bog će mi dati sad snage
Preživjet’ te dane
Sad još osjećam miris tvog tijela
U našem krevetu leži po svud
I neispijena šalica kave
Stalno podsjeća nemam kud
Nova zora polako sad sviće
Ali tebi to svejedno je
I nema veze što pjevaju ptice
Jer to gore sad ne čuje se
Ne znam što sad da radim sa sobom
Nosim, neizbrisivi trag
Nikad više tvoj šapat na uhu
Otvaram prozor, zagušljiv je zrak
Brzo oblačim kaput na sebe
Žurno izlazim na ulicu
Baš je dobro što kiša rominja
To nisu suze na mome licu
Još pamtim sve naše posljednje riječi
Taj čvrsti zavjet, neraskidivi
Da pođem s’ tobom, ja znam, ne bi htjela
Moram se boriti, moram sa tim
