U najtužnijem godištu preminulih stihova, iz kaljuže prepune smrti rađa se feniks. Tmina mu daruje dah, srdžba boji krila dok on stoji ispred kamenog zdanja slavoluka pobjede. Snažan u mrtvilu, savršeno proždire kaos rata, osjećaje boli dokazuje usnama koje drhte, usnama koje ispisuju žudnju bezdana, što je zapravo vječna predaja života.
Međutim, njegova misija nije predaja, već je opstanak. Lean uzima oružje iz ruke krvnika, baca ga u nemirno more kako bi sol blagovala na stolu istine, jer žrtve imaju samo jednu želju. Da im netko na hladnoj zemlji posadi cvijeće, barem posljednjom šibicom ugrije stopala koja krvare omotana žicama u utrobi logora. Posljednje kapi razuma snivaju u stihovima otvorene vatre.
Lean Radić rođen je 13.5.1977. u Rijeci, gdje i danas živi i radi. Poeziju počinje pisati od osnovnoškolskih dana. Samostalno objavljuje na dva on-line portala: Očaravanje i Pesem. Pjesme su mu izdane u zajedničkom elektronskom zborniku portala Pesem, na portalu Kvaka, te u časopisu Fantom slobode. Sudjeluje na raznim pjesničkim događanjima i čitanjima. Poezija Leana Radića sublimat je više pravaca poezije koji poniru u najbremenitije stratume čovjekova duha: tamne poezije, poezije prokletih, poezije kaosa i nihilističke poezije. Na raskrižju tame i kaosa pjesnik fragmentira čovjeka kroz njegove najelementarnije čestice: ožiljke. U ustima nosi okus dehumaniziranosti trenutka svog bitka, kao i boli (i bola) koji se, u osnovi, niti rađaju niti umiru, već su perpetuum mobile umjetnosti općenito. Iz Radićeve poezije pjesnikova intima teško se iščitava. Njegovi manifesti i hadovske poeme omen su ranjivosti i ograničenosti svijeta, ali i nepokorivosti pjesnikovog duha i riječi (pjesnik rijetko kad zalazi van ruba Svemira, Zemlja je domena njegova trajanja).
Ali… …“Zašto nebo nosi moje ožiljke kada rane su mi svjetovne.”… (stihovi iz pjesme “Sedam kamenčića u krugu”)
Njeguje izričaj u slobodnom stihu, iako piše i u rimi, te sonete.
Arbeit macht frei
U oblaku leže,
a Bog kao da je iz Njemačke
(puštaš suzu: zaboravljaš kako su te nekad zvali).
(Podignut je zid
od svjetlosti,
a tek sad ne vidimo).
Jakob između rake i sunca
spojen s kamenjem
(iz glave i oka
lete krpe pepela),
bez zvuka
bez zapovijedi,
on – poravnat sa svijetom –
čekići udaraju o zvona i ulaze u
tebe.
Arbeit macht frei.
Kosa djeteta je tamna
(vrata duše su zatvorena),
a Bog kao da je iz Njemačke
razdvojili su neizvjesnost od sata;
kosa djeteta je bijela.
(Ciklon B – Ciklon B
Jurgen hrani Jevreje
– oko mu je plavo, oko mu je njemačko).
Danas je mjesec umro na nebu
Rahelina majka stavlja cvijeće na stol
(maleni stol), a Bog kao da je iz Njemačke
(… i tijelo njezino
Lebdi
nad dimnjakom visoko ).
Rahelino počivalište je nebo iznad
Poljske.
Arbeit macht frei.
Sada se kopaju jame u zemlji
raznih veličina i oblika
jer za mrtve u zraku više nema mjesta.
Dugo su stajali
gologlavi u mećavi – svatko u svojim mislima
svatko u svojoj vječnosti
slobodni.
Zvijezde noćas
poput krijesa blistaju
za tebe Jakobe
za tebe Rahela
blistaju za Poljsku, blistaju za Njemačku.
Izbor
Nosili smo dječji lijes prema groblju.
Ranije toga dana pijančevali smo i pozdravljali tamu.
Netko je ipak upalio svjetlo.
Ugledam
pravo lice Zemlje
(i krhotine koje plove Zlom Bogu oko glave).
Nosili smo dječji lijes prema groblju.
Ti ga nisi nosila
ostala si u praznome domu i čitala Sofijin izbor.
Za ZG-Kult: Mario Lovreković – Lovra