Autor: Miroslav Šantek Cobra
Postoje u književnom hrvatskom jeziku neke riječi koje su tako radosne, da je to doista teško objasniti. Te riječi je jako teško sresti, gotovo ih je nemoguće čuti u svakodnevnom razgovoru, ali ako se potrudite pa prekopate bespuća internetskih stranica, možete saznati puno lijepih stvari.
Jednom zgodom došao sam na dogovorenu kavu s jednom ženom na terasu kafića. Ljeto bilo i ja se dovezao biciklom. Pitala ona mene s čim sam došao na kavu, a ja joj rekoh – s mojim međunožnim guralom. Rekla mi je da sam sirovina. Očito nema pojma da postoji prekrasna, moja omiljena hrvatska riječ koja je napokon za vijeke vijekova zamijenila onu čudnu, nerazumljivu, stranu riječ – bicikl. Nevjerojatna radost obuzme čovjeka kad se susretne s tim svijetom riječi.
Prije nekog vremena, kad se jedna noć počela približavati ponoći, a kafići redom zaključavati svoja vrata, kod jedine žive i svijetle točke depresivnog grada, kiosku koji još uvijek radi i snadbjeva mnoge noćne ptice, zastao sam čekajući na red iza jednog mladog dečka u ranim dvadesetima. U automobilu ga je čekala njegova djevojka, a on je naručio cigarete, čips, pivo i kutiju prezervativa. To im je trebalo biti dovoljno za ugodnu zabavu na nekom osamljenom parkiralištu ili livadi u mraku. A ja se sjetih prekrasne riječi izašle nakon dugog analiziranja, razmatranja i razmišljanja naših jezičnih stručnjaka, kako da tu stvar koja se koristi u radosnim trenucima, a zovu je pogrešno kurton, kondom, gumica ili prezervativ nazovu. I kao u crtiću Profesor Baltazar, stiglo je rješenje. I to genijalno – udni tuljac.
Dečko je pokupio stvari za ugodu, ubacio u prvu i odvezao se u noć. A ja sam naručio pivo. Tih dana sam po tko zna koji put prestao pušiti, čips mi baš ne paše kasno noću, a veliku kutiju udnih tuljaca imam. Piše na njima Classic.
A udni tuljac glavu čuva.
