Misle neki da bi Ivanu Brlić Mažuranić trebalo izbaciti iz obvezne lektire. Drugi pak ne daju. Vele: Ivana je kanon. Akademkinja. Nesuđena nobelovka. Prvi kao argument koriste činjenicu da je jezik kojim piše I.B. arhaičan. Zastario. U svom opusu Ajbi, navodno, niti jednom nije koristila moderne riječi kao: džoint, džojstik, džanki; džihad, džumbus ili stejdž; deterdžent, budžet i patlidžan. Za ovu zadnju nisam baš siguran. Uglavnom, sve izvorne i suvremene hrvatske riječi s nasušno potrebnim glasom i sedmorangiranim slovom hrvatske abecede „dž“-om. Osobno sam nekako bliže onim drugima. Koji ne daju da se Ajbiem izbaci iz lektire. Imam i argumente.
Ja ne mislim da bi lektira trebala biti samo jezično suvremena. Treba biti i poučna. Funkcionalna. Recimo Šegrt Hlapić. Vrlo korisno štivo. Za osnovce. I one koji su propustili pogledati film. Ponovimo sadržaj. Okvirno. Dakle, mlad i radišan šegrt Hlapić, napravi nešto lijepo i korisno: Crvene Čizmice. I kako to obično biva s novotarijama, ne bijahu dopadljive na prvu. To naljuti njegova šefa. Majstora Mrkonju. Kako bilo da bilo čizmice su tijesne i problem valja rješavati. Crvene Čizmice treba razgaziti. Šegrtu nema druge do obući čizmice i put pod noge. Nakon stanovitog broja dogodovština vraća se doma. Iskusniji. Mudriji. Pametniji, a i čizmice su sad prihvatljivije, komotnije. Šegrt tada postaje majstor. Majstor Hlapić. Sada drugi šegrtuju za njega. A on ih može, kad se naljuti, opatrnuti po glavi i leđima.
Evo na primjer naš ministar rada i mirovinskog sustava. Inače moj dobri kolega. Oceanograf. Oceanovih 10. Članova kabineta. Radili marljivo godinu i po dana. Nije da odmah nije bilo jasno da je mirovinsko osiguranje običan lanac svetog Antuna kojeg je mafijaš Ponzi već odavno isisao. Prvi stup ionako oduvijek krpamo inozemnim, manje ili više, skupim kreditima. Drugi je ozbiljno načet dionicama Agrokora, tvrtke u nestajanju. Zna to naš ministar. Čitao je on lektiru. I preko nje. Dickensovu autobiografsku novelu o maloj Amy Dorrit rođenoj u zatvoru. Da, Charles Dickens. Jedan od najvećih socijalnih pripovjedača svih vremena. I živi, zapravo mrtvi, primjer bedastog dijeljena pisaca XIX. stoljeća na romantičare i realiste. Čitanje Dickensa trebalo bi biti uvjet za postat ministar; u socijalnom sektoru. Pomoćnici ministra, tajnici i uži sastav kabineta bi minimalno trebali pogledati filmove Oliver Twist i David Copperfield. Ostalim uhljebima u ministarstvima socijale dosta je pogledat trikove magičara Davida Copperfielda na YouTube-u. Osobito one gdje se iščezava.
U svakom slučaju naš je ministar jedna načitana i kompetentna osoba. Vješt u računu i logici. Sve je njemu od samog početka zapravo jasno. Samo je trebalo izabrati pravo vrijeme, tajming. Za narodu priopćit da je car gol, tj. da nema love u fondovima. Kad je to čula pozicija i opozicija, i lijeva i desna, i sindikati i poslodavci i sva ostala kamarila, koja je imala prste u mažnjavanju love iz Ponzijeve sheme poznate pod nazivom HZMO, digla se na zadnje noge. Uprli i mediji. Iako svi znamo da su Markove Crvene Čizmice OK, svi nešto rogoborimo. Te protuustavno, te protuzakonito. I šefu mu, Majstoru Mrkonji, ne preostade drugo nego opatrnuti ga po ušima. Sad nema druge nego obuti Crvene Čizmice i krenuti na put. Od nacionalnog vijeća Stranke do Predsjedništva iste. Pa Koalicija. Malo vijeće. Pa veliko. Prošireno. Pa odbori. Saborski. Nosit će Marko Crvene Čizmice i objašnjavati, pojašnjavat. Sve dok se Crvene Čizmice ne razgaze, raskvase i postanu takove da ih baš svako uzmogne navući na svoju nožurdu. Skupit će se tada i 76 ručica. I dvaput više nožica. I onda naš Marko više neće biti šegrt. Postat će Meštar. Majstor Marko.
Ima i onih koji ne čitaju lektiru. Ili čitaju bez razumijevanja. Misle da mogu po svom. Drugačije. Za primjer, onaj drugi. Tajnik i demograf koji nije baš dobro shvatio poruku iz Šegrta Hlapića. Nije htio obući Crvene Čizmice kako mu je Gazdarica svjetovala. Uzjogunio se. Pametovao. Na konferenciji za novinare difamirao Majstoricu. Kao, to je tak i ne može biti drugačije jer sam ja mlad, zgodan i pametan. A čitava mu svojita bez posla. Takva će i ostati. Bar dok ne promijeni Majstora ili Stranku.
P.S. „Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje”. Pjeva Ivan Gundulić u Osmanu. Prvo pjevanje pa ostalo u pameti. Ajdži (I.G) nije stigao dovršiti Osmana. To je učinio Ajbin djed Ivan Mažuranić. Ban. Pučanin. Dopjevao Osmana. Za lektiru. Osman je sada korisno štivo. Za malo stariji uzrast. Srednjoškolce. I bivše tajnike ministarstva.
P.P.S. (18. srpnja 2019.) Pretumbao Majstor Mrkonja opet svoju Postolarnicu. Ovaj put stradala i Majstorica, i još neki mufljuzi koji su varali Majstora Mrkonju na koži i tutkalu. Opandrčio ih Majstor Mrkonja nogom i izbacio iz Radionice jednom za svagda. Veli: neće kod mene više raditi ti nepismeni smutljivci koje ne čitaše lektire; od sada ćemo sve po kanonu i pravilima službe. Vjerodostojno. A što se zbilo s šegrtom Hlapićem? Naš Marko, još neće postati majstor, još će malo kao kalfa preslagivati obuću po socijalnom sektoru. Iz šupljeg u prazno. Kao dobrom poznavaocu Dickensovog opusa dana mu je druga prilika. Pa sad nek’ netko veli da nije dobro i korisno čitati lektiru!
