U zagrebačkoj bolnici Rebro, na današnji dan 2015. umro je sarajevski kantautor Kemal Monteno, čovjek koji je svojim stihovima i pjesmama obilježio mnoge mladosti i ljudske sudbine. Kemo je otišao na onaj drugi svijet te hladne zime, maglovitog i snježnog siječnja sa 67 godina života i s preko 40 godina glazbene karijere. Nema muzičara koji ne zna Kemin muzički opus, a i oni najveći kantautori s ovih prostora u rangu Arsena Dedića surađivali su i provodili vrijeme s njim privatno i poslovno.
Postoje i mnoge anegdote o njemu. Jedna govori ovako: Na nekom koncertu u Banja Luci, među hrpom tadašnjih zvijezda s estrade koje su imale zajednički nastup bio je i Kemal Monteno, a neki lokalni lopovi su također tu noć bili na “radnom mjestu”, pa su tako kroz neki prozorčić provalili u garderobu i ukrali kožnu jaknu koja im se činila kao jako dobar plijen i nešto što se možel lako prodati. U jakni su bili Kemini dokumenti ključevi i slične stvari, a kažu da se Kemo uopće nije naživcirao oko toga kad je prije koncerta čuo da mu je nestala jakna. Rekao je da će se sve to srediti. I doista, odmah ubrzo, došli su ti likovi, predali policiji jaknu i rekli – “Nismo znali da je Kemina”.
Kemala Montena nema već 4 godine. Vrijeme leti .Ostaju pjesme.
Nije htjela
Prošla je kroz moje pjesme strasno
i u svakoj ostavila trag
Shvatio sam, al´ je bilo kasno
da joj nisam drag.
Godine su ostale za nama
cvijetna polja, mladost i sve.
Ostao sam sam, ostao sam sam
jer nikad više vratiti se neće, nikad više.
Nije htjela, nije htjela
moje pjesme, moju ljubav, moja djela.
Nije htjela ruke moje
svoju ljubav nije dala, srce svoje.
Nije htjela.
Svaka njena riječ još uvijek boli
iako već dugo nije tu,
srce još ne prestaje da voli
da voli nju.
Nije lako naći prave riječi
ove noći kad se dijeli sve.
Ostao sam sam, ostao sam sam
jer nikad više vratiti se neće, nikad više.
Nije htjela, nije htjela
moje pjesme, moju ljubav, moja djela.
Nije htjela ruke moje
svoju ljubav nije dala, srce svoje.
Nije htjela.
