Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić
Fotografije: Zdravko Turkulin
Jučer, 6. 3. 2019., grupa ljubitelja dobrih predstava otputila se u ZKM na predstavu Pansion Eden. Uzbuđenje je počelo polako rasti kad mi je Aco rekao da je dogovorio snimanje sa glumcima nakon predstave. U početku mi ljubitelji kazališta ne vjeruju misleći da se zafrkavam, ali kad ih uvjerim da će se to stvarno desiti ne kriju ugodnu iznenađenost. Prije predstave konačno upoznajem službenog fotografa PS-portala i ZG – KULTA-a gospodina Zdravka Turkulina dugogodišnjeg zaposlenika HTV-a. Šarmantan gospodin koji se odmah prihvaća posla i snima me u foajeu kazališta.
Čudim se što dvorana nije popunjena, jer očekujem dobru i provokativnu predstavu s obzirom na renome autora Arpada Schillinga. Tog Mađara rođenog 1974. godine zovu „amblematskom figurom koja je zaslužna za kazališnu renesansu u nekadašnjim zemljama Istočnog bloka.“ Blizak mi je i po odabiru djela koje režira. Prva režija iz 1998. godine je Brechtov Baal po kojem je prepoznat u međunarodnim kazališnim krugovima zbog tretiranja kazališta kao mjesta društvene i političke angažiranosti. Bolji tekst za takav umjetnički prosede nije mogao izabrati. O predstavi je već rečeno manje više sve što je određuje: okvirna priča, skice karaktera, stvaralački proces vidljiv na pozornici, stvarni događaj, svadba, obitelj, traume, frustracije, glumačke improvizacije. Uzbudljivo je upravo to traženje i rađanje tokom proba u kojem se problematiziraju aktualna socijalna pitanja, politika, migracija, postupci prema izbjeglicama, uloga crkve, alkoholizam, pitanja prehrane… Schilling je rekao da „hrabrost kazališta ovisi o hrabrosti ljudi koji ga stvaraju.“
Meni je bio dojmljiv vizualni izgled pozornice. Horizontalno postavljen dugački bijeli stol sa svabdenim menijem, koji će tokom predstave služiti da se ispod njega gurnu sve opterećujuće stvari, pa čak i osobe. Što se ne vidi kao da se nije ni dogodilo, dok stvari ne isplivaju na vidjelo. A to su problemi tranzicije, totalitarizma, antisemitizma, štetan utjecaj elita. Uznemirujuće djeluju glumci na sceni u mraku, jer je akcent svjetla i vidljivosti na stolu. Intersanntno je promatrati ih u sjeni, a istovremeno znati da se baš tu i tada događa nešto puno važnije od onoga što nam se nudi na pladnju. Taj barokni dojam pojavljivanja likova iz mraka je vrlo uspješno korišten kao dio scenske igre. Glumci redom odlični, ali moj favorit je uvijek poseban Rakan Rushaidat, u ulozi novinara kojem profesionalizam nalaže da i u jednoj neformalnoj prigodi kakva je svadba, istražuje i analizira svijet oko sebe čineći to na osobnu štetu, ali zbog profesionalnog i ljudskog dostojanstva. Naravno da je kazalište kakvom je posvećen Arpad Schilling u zemlji kakva je danas Mađarska proglašeno nepoželjnim elementom, a on personom non gratom što mu stvarno služi na čast.
