Autor: Miroslav Šantek Cobra
Nekad se je zvao Dvor na Uni. Danas je samo Dvor. Prema popisu stanovništva prije Domovinskog rata u Hrvatskoj 1991. imao je 2351 stanovnika, a dvadeset godina poslije 1406. Danas ih vjerojatno još manje živi u ovom gradiću na samom rubu Europske unije koja mu nije donijela baš nikakav gospodarski razvoj i blagostanje. Široj javnosti poznat je nažalost, samo po krvavim ratnim događajima. U njemu nema medijskih redakcija, nema nikoga tko bi izvještavao o životu iz tog mjesta i može se reći da je Dvor doista uspavani gradić, zaboravljeno mjesto u prekrasnoj prirodi na obali vodenog dragulja – Une, koja razdvaja Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Preko puta Dvora je nekadašnji Bosanski Novi, današnji Novi Grad, vrlo živahno, razvijeno i puno veće mjesto od Dvora u koje njegovi stanovnici odaze i u školu i u kupnju, noćni život i slično. Ovaj zaboravljeni grad je posjednjih godina postao poznat po potencijalnom spremištu za nuklearni otpad koji se navodno sprema graditi na Trgovskoj gori u području Čerkezovca – još uvijek vojnog objekta koji je proglašen kao neperspektivan u budućnosti i kojeg bi vojska trebala napustiti i predati državi na upravljanje.
Uskoro se u Dvoru priprema prosvjed protiv izgradnje nuklearnog odlagališta, a prije 3 godine, posjetili smo Dvor gdje se također održavao mali prosvjed protiv istog radioktivnog neprijatelja. Tada su u Dvor došli ljudi iz Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost da bi na čelu s ravnateljem Zavoda Sašom Medakovićem održali drugo Javno izlaganje o Strateškoj studiji utjecaja na okoliš i nacrtu prijedloga Nacionalnog programa provedbe strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva, ali njihovo izlaganje je potpuno propalo jer su mikrofon uzeli prosvjednici koji su došli sa svih strana: ekoaktivisti iz Hrvatske i susjedne BiH, Petrinjci s gradonačelnikom Darinkom Dumbovićem, poznatom aktivistcom Brankom Šeparović, njenom koleginicom iz BIH Dijanom Savić, načelnikom općine Velika Kladuša u BiH Edinom Behrićem, Srebrenkom Golić, ministricom za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske i brojnim građanima Dvora. U tih nekoliko sati u Dvoru razgledali smo i grad.
Bio je to kraj zime 2016. Prljavi, otužni, sivi, kišni dan na početku ožujka, jedan od onih koje je najbolje provesti u toplom krevetu, ali put me je nanio prema šezdesetak kilometara udaljenom Dvoru, šezdesetak kilometara skoro puste ceste pored bezbrojnih praznih kuća u zaboravljenim selima uz cestu, preko Hrvatske Kostajnice i uz Unu do Dvora. U samom Dvoru nemate problem s parkingom. Mjesta ima koliko hoćete. Ja sam se parkirao na velikoj betonskoj površini pored nekadašnjeg autobusnog kolodvora. Sablasna zgrada, pusta i otvorena za vjetar koji huči kroz nju nije baš lijepa dobrodošlica. U blizini je cesta koja vodi prema graničnom prijelazu Matijevići kojom prođe poneki automobil i to je sve. Iz jednog dućana izazi žena s vrećicama u rukama, pozdravi me, odmjeri pogledom i nestane iza ugla. Na prašnjavim i razbijenim staklima napuštenih trgovina nađe se i poneki rukom pisani oglas: Prodajem ždrebicu starosti tri godine.
Gradićem dominira brdo s kojeg se pruža pogled na zelenilo koje ga okružuje. Ali sve je to tužno kad nema ljudi. Dvor se čini kao idealno mjesto za život mladih obitelji s djecom. Ovdje imaju sve što im je potrebno, prvenstveno mir, čistu prirodu i svjež zrak kakav se ne može naći baš svagdje. Kad bi bilo mogućnosti zaposlenja, kad bi netko uožio novac u ovaj gradić vjerojatno bi se i ljudi vratili, a i puno bi ih se doselilo. Ali to se sasvim sigurno neće dogoditi jer ovdje je vrijeme politički i gospodarstveno stalo. Nema nekog društvenog života, nema kina, nisam primjetio neke kafiće, nisam vidio mladost na ulici, samo oronule male stambene zgrade sa satelitskim antenama – televizija je ovdje jedini bijeg od sumornosti života. A još im žele napraviti odlagalište nukearnog otpada u neposrednoj blizini.
A onda su došli prosvjednici. U toj grupi ljudi, žamoru, razgovoru, smijehu, gostima koji su prepunili lokalnu kino salu, palo mi je napamet kako bi bilo dobro da se ovakve stvari događaju svaki dan, ali bez nas. Da se građani Dvora druže, ali…
Kako je prosvjed završio i prosvjednici su napustili ovaj mali gradić koji je ponovno utonuo u tišinu. Te noći je pao zadnji snijeg te zime. Prekrio je Dvor, ali vrlo brzo ga je pojela zemlja. Nestao je. Ali ta sjeta i žal za boljom budućnošću Dvora je ostala. Barem u glavi nas kojima se taj gradić svidio.
