Ja sam sretan čovjek. Imao sam u životu puno sretnih dana. Posvršavao sam dosta složenih poslova. Izrodilo se i ponešto djece. I svaki je taj dan bio sretan, i pamtit ću ga s radošću. Danas sam sretniji nego ikad. Svako jutro. Kad se probudim živ i donekle zdrav osmjehnem se samom sebi u ogledalu. Sretan. Preda mnom je novih 24 sata. Novi dan za nešto novo i eventualno dobro napraviti. Pamtim najsretniji dan, od svih sretnih dana, moga života. Bio je to jedan ponedjeljak. Tog ponedjeljka 1995. nakon četiri godine izbivanja vratio sam se Doma. Sedmog dana mjeseca kolovoza.
Nije da i prije nisam odlazio. Nije da se i prije nisam vraćao. Tisuće odlazaka. Tisuće povrataka. I prije i poslije. Ali samo taj jedan, jedini, put bio je pravi povratak Doma. Čovjek ode na par dana nekamo na more. I na povratku već iza Gore osjeti zov zavičaja. A kad se u Novom Selištu ukaže onaj zeleni meandar Kupe siguran je. Stigao je doma. A srce veliko. Za studentskih dana petkom poslijepodne išlo se kući. Obvezno onim preko Bresta. I sjedalo se s lijeve strane autobusa. Da se ljepše ukaže Grad sa Zvonikom crkve svetog Lovre na zavoju prije mosta. Ići busom preko Siska bila je tlaka. Ne zbog onih izgubljenih pola sata. Ne zbog razlike u cijeni. Bus preko Siska stao bi mi kod Nove Tvornice. Praktično pred kućom. No povratak koji nije uključivao onaj pogled na obrise Grada s Kupe i nije bio povratak.
Povratak je značio preći ta dva mosta, dvije rijeke. Kupu i Petrinjčicu. I odlazak isto. Moj Stari je te dvije vode zadnji put prešao 14. rujna 1991. I nikad više. Rijeku Stiks pregazio u ratu. Rak mu je ispio i posljednje zrno ovozemaljskog bića. Na ovoj strani ostala samo ljuska. Jeka. Ja opet nekako mislim da ga je izjela tuga. Tuga za Domom. Kao i mnoge druge u tom zadnjem ratu.
A u ratu se Kupu prelazilo Starim mostom. U Sisku. Ona dva koja su služila za normalni povratak Petrinjaca kući bila su srušena na samom početku. Stari kameno-cigleno-crveni most na Kupi. Radio sam ja u školi pod Mostom. U ŠUP-u. Tri i pol godine. Prelazio taj most pješice i motorom. U svim smjerovima. I u onom zabranjenom. Kupa pod njim nije ona ista rijeka koju sam nebrojeno puta preplivao. Tu par stotina metara prije ušća Kupa više nije Kupa, a nije još ni Sava. Valjda je ono malo Odre u potpunosti promijeni. Nemojte me pogrešno shvatiti. Taj me most nikada nije asocirao na Dom osim tog ponedjeljka. U Petrinju se ulazilo kroz dugačak tunel zelenila. Bilo je sunčano jutro. Osim izgorjelog oklopa nije bilo znakova veće borbe. Neka mi oproste poginuli, ali tada nisam mislio o tome. Rat je završio u nedjelju predvečer. Danas je prvi dan mira i ja idem Doma.
Dvorište je bilo neobično uredno pokošeno. Ni ja, ni moj Stari, to nikada nismo tako pedantno napravili. Čempres je porastao. Onaj što ga je Stari donio s Krka. Oni što su prije dan-dva kosili dvorište u brzini su otišli. Nepopijena kava bila je na stolu. Skuhana u tuđem loncu, utočena u tuđe šalice stajala je na nečijem tuđem stolu. I sve je u toj kući bilo tuđe i strano; osim oronulih, vlagom natopljenih zidova. Osim uspomena sustalih u prostoru i vremenu. I čempresa na dvorištu. Špagom sam svezao neka improvizirana ulazna vrata. Dugo smo još poslije toga u Kuću ulazili kao da razvezujemo cipele. Dalje priču lako možete nastaviti sami. Prvo je nekoliko prikolica smeća završilo u Taborištu. A onda obnavljanje. Skupo, dugo, polako. Sve su prognaničke priče jednako teške. Otužne. Zašto bi moja bila drugačija. U proljeće cvate čempres. Mami se probude alergije pa kaže da bi ga trebalo posjeći. Ja se pravim da nisam čuo. Žao mi mame. Žao mi čempresa.
Danas imamo oba mosta kojima prelazimo i Kupu i Petrinjčicu. I sveti Lovro se lijepo vidi s Bresta. Stigli su neki novi ljudi u Grad. Tužnih sudbina, kao i naše. Grad je još i danas pun ratnih ožiljaka. Neki se nisu vratili. Neki nikad i neće. Neke očekujemo. Ponekad se čini da je sve trebalo brže i bolje zaliječiti. Početkom kolovoza slave se mnogi veliki blagdani. Dan zahvalnosti. Dan pobjede. Dan branitelja. Dan grada. Ja osobno slavim taj Prvi Dan Mira i Povratka Domu. I zbog sebe i zbog onih koji taj dan nikada nisu doživjeli. Prvi Dan Mira. Najsretniji dan moga života. Možda je vaš Prvi Dan Mira neki drugi datum. Pronađite ga i proslavite. Svako, baš svako, ima pravo na svoj mir, vlastitu sreću i topli dom. Mir s Vama.