Autor:Miroslav Šantek
Nema tog što novinari nisu vidjeli. Svakodnevni smo svjedoci prolaznosti života i svih događaja koji se događaju oko nas. Od dobrih do izrazito loših. Nema nas puno. Sve manje ljudi se bavi ovim stresnim poslom, vremena su sve lošija, ali preživjet ćemo mi to.
Svake zime dogodi se jedna noć koja se naziva Novinarski bal. Ove godine se nekako, dogodila u proljeće. Malo se otegnuo datum, ali nema veze. U toj noći sve je manje, više isto kao i lani kako bi zapjevao Tifa iz onog dugmeta bijeloga, pretežno isto mjesto (sisački hotel Panonija), ista novinarska lica za stolovoma redakcija, političari kao gosti koji se mijenjaju i nagrade koje se podijele najboljima za minulu godinu. Pojede se, popije se, zasvira bend pa se pleše, zabavlja se…
Ali ove godine dogodio se poseban i nikad prije viđeni događaj. Nakon službenog dijela programa, na pod hotela izašle su bosonoge djevojke koje su izgledale kao da smo svi iznenada upali u vremenski stroj koji nas je bacio stoljećeima unazad u neki šator Hasan paše Predojevića koji je tu sa svojim Osmanlijama haračio i izgubio glavu baš kod Siska, ali se noćima prije teških borbi sa Hrvatima opuštao u društvu lijepih cura koje su mu plesale u noći.
Sve u svemu, niismo imali pojma da nas je dočekalo ovo ugodno iznenađenje. Četiri plesačice iz Zagreba okupljene oko grupa Walde i Nipriye otplesale su svoje orijentalne plesove pred našim očima. Izvijale se, zamahivale teškim sabljama, zveckale, okretale se i izmalile veliko zanimanje oduševljenje i pljesak. One su poznate nadaleko. Nedavno su nastupile s Kočani Orkestrom u Zagrebu, Majstorice su tribal fusion plesa, a pred našim očima su nastupile: Ida Govorko, Lasta Čala, Davorka Dragojević i Petra Bručić. Prvi put su u Sisku i kažu da im je bilo izrazito lijepo. Inače putuju Hrvatskom i plešu. I to jako dobro.
I da, sablje su prave.
