Autor: Marjan Gašljević
U nekoliko navrata kroz godine povlačilo se pitanje koliko, uopće, ima Kineza u Hrvatskoj. Nitko nikada, bar koliko ja znam, nije dao taj pa ni približni podatak. Uglavnom su svi zaključili da nemaju podatak da je ikada u Hrvatskoj umro neki Kinez. A da ih u Hrvatskoj ima, ima. Ljudi rade i ima ih „ko Kineza“. I osobno sam poslovao s njima i, mogu reći, poslovati s njima je zadovoljstvo. Korektni i radišni. Posebno mi je zadovoljstvo bilo što bih, kada sam uzimao robu na veliko, račun za tu robu dobivao na kineskom. Računi su imali čak i pečat. Na kineskom, naravno. I, što je bilo najbolje, „institucije“ su priznavale taj račun koji sam sam „prevodio“ po svom nahođenju, odnosno, poznavanju jezika i pisma. A posebno je i to što su mi svi ti Kinezi koje sam sretao toliko ličili jedan na drugog da ih uopće nisam razlikovao to mi nije ni bilo toliko bitno.
I što onda imaju zajedničko Kinezi u Hrvatskoj i sindikalci? Kinezi, pa i u Hrvatskoj, vjerojatno nemaju sindikate niti sindikalne povjerenike za razliku od nas Hrvata koji itekako znaju što znače sindikati i njihove strukture. Onaj tko je radio ili radi u nekoj od državnih firmi, javnih poduzeća ili javnih službi itekako zna da je njegov sindikalni povjerenik razine „Bog gore, ja malo niže“. A ponekad, bome, i obrnuto. Osobno sam, eto, odavno. Neki bi rekli, star. I kroz sve te godine nikada nisam vidio platnu listu nekog sindikalca a ne sjećam se niti da je neki od njih umro. Od kada pamtim, a rekoh pamtim odavno, sindikalni voždovi oduvijek su isti. Recimo, onaj ofarbani brkica valjda se je u tu boju „tri petice“ farba već sedemdesetak godina. Toliko otprilike ga pamtim kao i što znam unaprijed rečenice koje će izgovoriti onako, uvijek, razgoropađen. Ili onaj naježeni koji svoje floskule i lažnu brigu istresa na principu uštekaj – izštekaj. Ma, mogao bi ih nabrajati na nekoliko stranica od onog lika što liči na savršenog svećenika-isposnika, a tako i govori stalno lomeći prste do onog petrokemijskog žderća. Svi su oni isti i ako izgledaju drugačije. Govore iste priče i funkcioniraju na istim principima.
No, ne daj Bože, da netko pomisli da želim išta loše bilo kom sindikalcu. Naprotiv. Oduvjek su isti ti sindikalci odlučivali o mojoj sudbini stoga se ne bih želio, ni pod razno, zamjeriti nekom od njih. Posebno ne sada kada sam pri kraju životnog puta. Radni su mi put nešto skratili, i ako ne u ovoj akciji „ne radu do 67“, već s nekim drugim namjerama ili potrebama. Dobronamjeran bi rekao: „Što te briga za sindikalce kad si na dobrom putu k svetom Peri.“ E, u tome i jeste problem. Osobno sam siguran da je sveti Petar član nekog sindikata a iza vrata koje on otvara i zatvara sigurno su samo sindikalci ako, uopće, odlaze sa Zemlje. Kako drugačije protumačiti mjesto gdje nitko ništa ne mora raditi, mjesto gdje samo ždereš i piješ i to ne moraš platiti, mjesto gdje ti ljepotice plešu na sve strane a anđeli rashlađuju lice pravim, nepatvorenim pernatim krilima. Mjesto gdje sve znaš a ništa ne moraš znati, mjesto gdje se putuje samo business klasom.
Dobronamjerni, kakvi smo većinom mi obični radnici, priupitali bi i kakvo je sindikalno stanje kod Lucifera. E, tamo sindikalci povremeno odlaze samo na leskovački roštilj, a „kure“ se oni koji ih pitahu za njihovu svrhu i platnu listu.
Neki dan u kamere Televizije škverski sindiklalac skrušeno priznaje da je 4 godine sjedio u Nadzornom odboru i da ništa nije znao. I ako nije pokazao kolike su bile prinadležnosti za to „sjedenje“ siguran sam da nije sjedio džabe. Pa, čovječe, što ćeš tražiti više već da sjediš, ništa ne znaš i još za to primaš naknadu. I onda, da razbiješ malo dosadu i monotoniju, izađeš pred Poduzeće i liješ suze nad sudbinom varioca, brusača, cjevara i njihovom malom ili neisplaćenom plaćom. Koliko smo se takvih do danas nagledali a tu još nije kraj. Ostalo je, naime, još nešto malo poduzeća u Hrvatskoj koja su državna ili radnička, ili u tako nekakvoj kombinaciji koju jednostavno možemo nazvati ničijim koja treba „restrukturirati“, što bi značilo, rasturiti. Imovinu rasprodati, poslove prepustiti, najčešće, bivšim direktorima a radnike isprašiti na ulicu.
Neki dan, isto, gledamo željezničkog sindikalca koji pokušava prijetiti štrajkom. I taj je, naime, stotinjak godina „glavni“. Isto to željezničko poduzeće od tamo devedesetih restrukturirano je bar stotinjak puta. U stvari baš me zanima ima li itko točan broj provedenih restrukturiranja i koliko su ona koštala.
Broj restrukturiranja teško bi bilo izbojiti kao i broj sindikalaca koji „profesionalno“ rade u toj firmi usput sjedeći u raznim Nadzornim odborima, komisijama, povjerenstvima i kojekakvim tjelima kojima je jedina funkcija da se njihovim članovima isplaćuju naknade.
Ministar prometa neki se dan čudi pa kaže da će „pitati kakvo je stanje na željeznici“.
I na kraju i dalje ostaje otvoreno pitanje o ovom sindikalnom perpetuum mobile: „Kud odlaze sindikalci kad im umre poduzeće na kojem su parazitirali?“
