Kad ste jako mali važne vam mogu biti razne stvari. „U životu je važno da ne skidaš pločice sa zida u kupionici” – rekla je svojedobno Tonkica Palonkica u emisiji Bijela vrana. No svaka Tonkica poraste i promijeni prioritete. „Najvažnije u životu je imati radno mjesto” ili „najvažnije u životu je imati penziju” – vjerojatno bi danas zborila već odrasla Tonkica. Ako bi naša Tonkica ili Toni kojim slučajem imali polovicu i 1 sekundu saborskog mandata mogli bi zapravo ostvariti istovremeno oba priželjkivana ishoda. Ali nemojmo biti neskromni. Imati radno mjesto je guba. Osobito ako je neko solidno radno mjesto koje nije potrebno posebno čuvati s obzirom da još nitko nije posumnjao u smisao i razloge njegova postojanja. Kod nas je čuvanje radnih mjesta temeljna mantra glavnog dnevnika. O čuvanju radnih mjesta svakodnevno u otvorenom govore ljudi koji bi trebali biti zatvoreni, pa nam se od svih tih naklapanja o otvaranju radnih mjesta polako počinje otvarati i ondje gdje bi bolje bilo da ostane zatvoreno.
Ipak radna mjesta su uvijek bila važna u našim krajevima. Car Franjo u svojoj šezdesetosmogodišnjoj vladavini otvorio je dosta radnih mjesta čuvarima Carevine, čuvarima šumskog blaga i čuvarima zakona i zatvora, od milja u narodu poznatim kao žandari. Kraljevina Jugoslavija nije pretjerano otvarala radna mjesta, više ih je više čuvala i to naročito onim potonjima. Zato je i propala. Nova Jugoslavija bila je bolja. Ona je ponovo počela beskompromisno otvarati radna mjesta. Industrijalizacija, elektrifikacija, a osobiti kolektivizacija, poznata po humanitarnoj akciji „pometanja tavana“, davale su brze rezultate. Čemu da ljudi rade na zemlji i k tome još civilizacijski zaostale poslove. Otvorimo im lijepo nova radna mjesta: čista, topla i sigurna. Imati radno mjesto dakle nije neka novotarija, to je modus vivendi našeg podneblja već stoljećima, monarhijama i državama. Oni pak željni posla i rada morali su se, i onda i sada, zadovoljiti odlaskom u neke druge zemlje, krajeve i kontinente.
U Ameriku na primjer. Amerika je zapravo dosta čudna zemlja. Tamo predsjednike pamte po otvaranju novih poslova. Jednu od impresivnijih krivulja rasta novootvorenih poslova bilježi Predsjednik Clinton. Zlobnici obično primjećuju da je njemu bilo lako, da je to bilo zlatno doba rasta informatičke industrije, da je tada Amerika bila vodeća zemlja u proizvodnji aviona, softverskih usluga i naoružanja. No kako bilo da bilo Bilu je išlo. A i svima nama drugima bilo je dobro. Imali smo Windows 95 i Windows NT, mladenke su kupovale vjenčanice na Petoj Aveniji. Povratna avionska do New Yorka je bila 299$ s presjedanjem u Frankfurtu ili Parizu ili Zürichu. Kod nas je bilo rata i nekima je bilo teško, a nekima baš i nije. Kao i uvijek; imalo se, a bilo je i sirotinje. A onda je došao crni 11. rujna. Naši su ratovi završili, neki drugi ratovi se započeli. Stigla je kriza loših nekretninskih kredita, slom Wall Streeta i banaka; recesija. Poslovi se preseliše u Kinu. Industrijski rast Narodne Republike Kine dvoznamenkast. Kako bilo da bilo Kini je krenulo. A i svima nama drugima su cipele, gaće i računala postala su jeftinija.
Predsjednik Trump dobio je izbore jer je američkim radnicima obećao vraćanje poslova u Ameriku. Sve nas ovdje to je iznenadilo, kod nas se izbori dobivaju na čuvanju ili otvaranju radnih mjesta. Ameri su baš neko čudan svijet, oni glasaju za onog tko im obeća više posla. Predsjednik Xi Jinping postat će doživotni predsjednik Narodne Republike Kine, on je komunist a nikada nije govorio o radnim mjestima, pa ni onda kad je industrijski rast pao samo na jednu znamenku. Kina je također neka čudna Zemlja. I Japan i Koreja; samo čekaju da zgrabe neki novi posao.
