Autor:Miroslav Šantek
Mario Crnković je mladi čovjek iz Novog Grada u Bosni i Hercegovini, stručnjak u IT sektoru u kom je zaposlen i od koga živi, veliki zaljubljenik u prirodu i oštri borac protiv najave potencijalne izgradje odlagališta nuklearnog otpada na Trgovskoj gori pored Dvora. On je i član nevladine organizacije civilnog društva usmjerene na ekološki i društveno korisni aktivizam- Green team. Hrvatski mediji ne prenose u velikoj mjeri informacije kakvi su stavovi i razmišljanje ljudi iz susjedne države koji su također zabrinuti zbog ove nukearne priče, tako da smo jednostavno morali za ZG KULT razgovarati s ovim mladim aktivistom.
Kako ljudi s druge strane Une reagiraju na aktualne događaje oko izgradnje nuklearnog odlagališta? Koliko su upoznati s time i kolko lokalni mediji pišu o toj problematici?
Svako od nas ima neku svoju percepciju čitavog slučaja oko odlaganja radioaktivnog otpada. Neki očekuju reakciju Bosne i Hercegovine kao države, drugi se na to kiselo osmjehuju jer znaju kako je do sada Bosna i Hercegovina rješavala svoje problem. Neki pozivaju da se odmah tuži Hrvatska, a drugi strijepe može li se tužbom ova država boriti protiv “članice Europske unije”. Treći tip ljudi se ni ne upušta u načine rješavanja, već gaji bojazan – “a šta ako se to dogodi, šta ćemo onda?”. Standardno, balkanski, bježi se u crni humor i ironične opaske inspirirane holivudskim filmovima, koje uistinu znaju poboljšati dan. Osobno su mi najzanimljivije opaske ljudi iz nazovi-to-tako mesne industrije koji radioaktivni otpad vide kao “razvojnu priliku” u nadi da će svinje imati po dva para zadnjih nogu što bi u najmanju ruku bila zanimljiva stvar iz aspekta njihove struke (kažem ovo u nadi da o ovom neće čitati Slavonci, koji će sigurno poželjeti da nam otmu radioaktivni otpad, pa ostadošmo bez “razvojne prilike”).
Ironiju na stranu, u kontinuitetu je prisutan osjećaj straha. Osjećaj straha koji jednako povezuje one koji očekuju reakciju državnih institucija, pa do ovih što na spomen teme bježe u ironiju i crni humor. Jednostavno, ljudi to ne žele. Iskreno govoreći, nisu željeli ni onda kada nisu znali da li je Trgovska gora geološki adekvatna lokacija ili ne, te da li je vojarna “Čerkezovac” adekvatna ili ne. Ovo je regija koja je mahom oslonjena na sela i proizvodnju hrane, tako da bilo kakva priča zagađenja ovdje nije dobrodošla. Ok, ne znači to da ponegdje u udaljenijim krajevima nećeš pronaći neku divlju deponiju kućnog otpada, ali ‘ajde bar nije radioaktivna. S vremenom, dobar dio stanovništva je informiran o geologiji Trgovske gore, bar onim osnovnim stvarima, kao i o tome kakva je to vojarna “Čerkezovac” – bilo putem medija (svih vrsta), bilo putem organiziranih predavanja. To je bio dio napora koji još uvjek traje, jer unutar Green team-a smo mišljenja da nam ne treba “NE” radioaktivnom otpadu koje je produkt straha nastao uslijed nedostatka informacija, već nam treba “NE” koje je proizišlo od prepoznavanja kompletnog šireg spektra opasnosti.
Još kada na to dodaš način kako Hrvatska vlada zajedno sa onima koje periodično zadužuje da vode proces forsiranja Trgovske gore kao skladišta/odlagališta za radioaktivne otpade – pa siguran sam da nije izmišljeno dovoljno jako opojno sredstvo koje bi dovoljno pomutilo mozak ikog, pa da kaže da je to OK. Prihvatljivo je to nekim koji nemaju ekološku svijest a smatraju da su dovoljno daleko. To koliko je tko od njih dovoljno daleko u slučaju neželjenog scenarija, to je više tema za stručni rad kao i logičko razmišljanje jer je ulaz u kompleks vojarne Čerkezovac na nekih 800 metara od rijeke Une.
Organizirali ste jedan prosvjed protiv izgradnje odlagališta – kako je prošao?
Da, organizirali smo taj protest i to nam je stvarno nešto posebno. Htjeli smo vidjeti mlade na djelu i uspjeli smo. Tog 29-og ožujka smo pomogli srednjoškolcima i onim nešto starijim osnovcima, da zajedno kažemo NE radioaktivnom otpadu na Trgovskoj gori. Možda sam subjektivan, a možda je to bio jedan od najljepših protesta (ako se to tako može reći), na kojima sam bio. Vidjeti tih oko 800 mladih i djece, kako rukama ispisanim transparentima šalju itekako jasne poruke je nešto vrijedno pažnje. Ništa “marketinški” isplanirane poruke, ništa precizno definisan font, ništa dogovorene kombinacije boja, jednostavno rukom napisano to šta misle. Daleko jasnije poruke nego što ih mnogi političari danas znaju poslati, jasnije nego što će ikad znati. S tim da koliko god da je bio efektan sam protest, veličina tih omladinaca se vidjela i nakon protesta, kada su se dali u akciju čišćenja grada. To je to – održali su nam svima lekciju. Na tren zaboravih, bio je jedan isprintan baner koji su nosili, sa porukom koja je takođe produkt mladih “Stop podjelama na ove i one. Zajedno protiv radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori”. Poruka jasna, svaki dodatni komentar u cilju objašnjavanja bi to samo pokvario.
Pričaš o mladima, a gdje su tu oni nešto stariji?
Protest je bio namjenjen za mlade, da oni kažu svoje mišljenje i tako smo ga i promovirali. Niti jedan oštampani plakat, već samo poziv preko facebook stranice Green team-a i naravno direktni kontakti. Svim oni stariji ili hajde da kažem iskusniji, koji su se zanimali, dobili su odgovor da je to dan za mlade. Možda su neki od njih na prvu loptu to i krivo shvatili, ali vjerujem da su kasnije shvatili poantu. Sve u svemu, ako na slikama vidiš nekog starijeg – hoću reći, iskusnijeg :), velika je vjerovatnoća da je slučajni prolaznik ili nastavnik koji je došao podržati svoje učenike. Stariji će imati priliku da kažu svoje NE, ali to će biti daleko veći skupovi koji će okupljati učesnike iz kompletne regije.
Kako je bilo u Dvoru?
Protest u Dvoru je bio odličan kada uzmeš u obzir stanje na terenu, konkretno broj stanovnika Dvora i negativan stav načelnika Arbutine o skupu. Građani su bili stvarno za primjer i lijeva i desna strana Une u jedan glas. Zanimljiva je činjenica da su organizatori gledali da dan sa protest bude srijeda, tzv pijačni dan, gdje bi na taj način mogli dati alibi onima koji se boje pojaviti (ipak pijačni dan je super izgovor kada si u manjoj sredini). Kasnije je neko na facebooku skrenuo pažnju na podatak da je na taj 10.4.1941. godine proglašena NDH. Naravno, to podjsećanje se instantno brzo proširilo među svima. Kakav podatak pred zajednički protest – i ne mogu zamisliti bolji scenario, nego ovaj koji se desio. To zajedništvo u Dvoru, ljudi iz različitih mjesta Sisačko-moslovačke županije i sjeverozapadne BIH je nešto što se moglo osjetiti u zraku. Nije frljanje floskulom, već stvaran praktično prijateljski odnos ljudi koji su tu na istom mjestu, zbog istog cilja mi je bio zaista fascinantan. Ta zajednička želja da se zajedno izborimo za živote, kako nas, tako i onih koji koji još uvjek nisu ni rođeni. Osjetivši to, kao jedan od govornika iskoristio sam priliku da skrenem pažnju na jednu riječ – a ta riječ je “zajedno”. Jer kada smo zajedno, jedni uz druge i jedni za druge – ne mogu nam ništa. Ne ništa ni Trgovskoj gori ni Uni. Poanta je da se zajedno trebamo oduprijeti podjelama, kako onim stranačkim, tako i onim svim ostalim. Doduše, poznato je da se mi Balkanci volimo djeliti, nekako nam je u krvi. U startu imamo par stotina načina kako se dijelimo, a po potrebi smišljamo nove načine. Ali hajde, bar nas ima da se dijelimo.
Ono što je otišlo kao važna poruka sa protesta u Dvoru je to da, tamo gdje zavladaju podjele, ti podjeljeni postaju mali i slabi. Te regije gdje se nalaze mali i slabi, po pravilima današnjeg vremena proživljavaju loše stvari. Da li ćemo mi proživljavati lošu stvar, zavisi samo od nas. Od nas, a ne onako kako je načelnik Dvora poručio okupljenima da Dvor ništa ne odlučuje. Da li je takva izjava plod nešto plićeg rezimiranja, zlonamjerna ili nešto treće, ne bih ulazio u to. Izgleda da ne shvaća Arbutina da MI odlučujemo, ljudi koje bi ugrozio radioaktivni otpad. Takve poruke kojima se na bezobrazan način pokušava oduzimati moći narodu uistinu nije nešto šta moje uho može pretrpjeti.
Sve u svemu radioaktivni otpad je itekako kompleksna tema, kao i mentalitet Balkanaca, ali u jedno možemo biti sigurni, zajedništvo, inat i želja da se obrane životi jačaju svakog dana sve više. Naivan je svako ko misli da će uspjeti naum da se na lijevoj obali Une smjesti radioaktivni otpad.
