Smörgåsbord
Tamo negdje iza vojske, dakle kad sam po današnjim mjerilima bio još veoma, veoma mlad i neiskusan, počeo sam slagati životne prioritete. Ne sjećam se je li zbog prizora iz nekog filma, ili sam to vidio uživo, ali mi se nekako činilo da nema ničeg ljepšeg u životu nego imati veliku obitelj; i veliki bijeli Volvo karavan s tri reda sjedalica. Lijepo smjestiš Najdražu kraj sebe na suvozačko sjedalo, a na ostalih pet sjedalica poredaš pet-šest malih glavica uvojite plave kose. Pola dječaci, a pola djevojčice, ako je moguće. San mi je brzo srušila Najmilija. Nije se njoj problem ofarbati u plavo, pa ako treba i skroz će oblajhati lasi, ali s malim kovrčavim plavim glavicama bit će teže. Poroditi ih, istina, zahtjeva stanovito vrijeme i odricanje, ali to joj nije neki veći problem. Pravi problem bi mogao biti u nasljeđivanju. Pronaći darovatelja s prikladnom genetikom tako da djeca uvijek ispadnu kovrčave kose je netrivijalan zadatak. To me definitivno odgovorilo od rudlavih plavih glavica. Poslije je došlo i otrežnjenje vezano uz nabavnu cijenu Volvo karavana. Na kraju sam i broj potomaka reducirao na trećinu. Šta ćete, čovjek snuje bog odlučuje.
Ali ta fiksacija na Švedsko nekako je ostala. Prvijencu priuštismo vlastiti ormar za robicu; iz IKEA-e. Tada se do najbliže IKEA-e moralo do Graza. Poslije smo se nešto seljakali pa sam isti još jednom, dvaput presložio. I danas stoji, istina klimavo, oslonjen na zid kao uspomena na te dane; iduće raslagivanje bit će ono na putu za glomazni otpad.
I inače, stvarno su jaki ti Šveđani. Uvijek znaju dobro pojeftiniti i upakirati proizvod. I ne samo kad je riječ o stvarima, nego i uslugama. Evo recimo švedski stol. Još dok sam bio dijete po restoranima su carevali konobari. Vi biste lijepo sjeli, a oni bi vam donosili papicu, sve od reda, od juhe do slastice. Uspravna hoda i uvijek nasmiješeni, bar tako su se pričinjali oni konobari koji su u novogodišnjoj noći posluživali druga Tita i vjernu mu družicu, drugaricu Jovanku. U realnom životu je to bilo dosta drugačije. Radno mjesto konobara i nije bilo baš nešto. Uvijek na nogama, vazda u pokretu. Izgubio se lijepi građanski običaj davanja napojnice, pa je konobarima bila tlaka samo za plaću izigravati sluge u sistemu u kojem su kao radnici vladali. Činilo im se da je povijesna nepravda da socijalizam nije emancipirao njihovo zanimanje. Ta teška nepravičnost i izostanak bakšiša rezultirala je pokislim konobarskim facama, mrkim pogledima i bezobraznim primjedbama kad god bi im se za to ukazala prilika. Kad su nam šezdesetih počeli stizati strani turisti to konobarsko prenemaganje postalo je društveno-političko pitanje. Ali kao što spomenuh Šveđani su imali rješenje i za taj problem.
Švedski stol (švedski: smörgåsbord) je vrsta skandinavskog obroka koji se sastoji od više raznih namirnica na stolu, a ime je dobio jer je podrijetlom iz Švedske. Još u 14. stoljeću su članovima udruženja švedskih trgovaca običavali poslužili “brannvinsbord” (rakijski stol), malu zakusku postavljenu na pomoćnom stolu, gdje su se raznolika predjela posluživala prije obroka. Obvezne namirnice bile su kruh, maslac, sir, haringa i nekoliko vrsta likera, ali i dimljeni losos, kobasice te hladno narezano usoljeno meso. Na Olimpijskim igrama 1912. u Stockholmu švedski stol prestao je biti predjelo, počeo se posluživati kao glavno jelo. Švedski stol postao je međunarodno poznat 1939. godine na Svjetskoj izložbi u New Yorku kada su ga ponudili u švedskom paviljonu, u restoranu “Tri Krune”. Danas je uobičajen u hotelima (za doručak), nekim restoranima, koktelima, prijemima. Stol se sastoji od više hladnih i toplih jela, gdje gost sam uzima što i koliko hoće. Uobičajeno je da se počne (prvi tanjur) s hladnim ribljim jelima koja su općenito različiti oblici haringa, lososa i jegulja. Poslije ovog prvog jela, gosti obično nastavljaju sa drugim hladnim predjelima, i zaokružuju s toplim jelima. Desert se može ili ne mora pridodati švedskom stolu.
Švedski stol je skoro idealno rješenje. S jedne strane smanjujete količine najamnog rada zapošljavajući goste da se sami poslužuju, a s druge promovirate vlastitu uslugu jer gostima dajete privid da je sve po njihovom.
Obožavam promatrati ponašanja ljudi za švedskim stolom. Od kretanja oko stola u izviđačkom pohodu i naguravanja oko najboljih namirnica, do trpanja i pretrpavanja tanjura s delicijama koje onda poslije neće pojesti jer su izgledom nadmašile svoje okusne vrijednosti. Osobno mi je kod švedskog stola najljepše iskušavanje novih stvari, degustacija novih okusa. Uvijek na besprijekorno čistom tanjuru prikladne veličine da bi se hrana još bolje istakla, kao lijepa misao na čistom listu papira ispisana krasopisom. Nema boljeg mjesta za studirati ljudsku prirodu nego promatrati ljude dok mjerkaju hranu, stavljaju je na tanjur, a onda pomno prebiru zalogaje koje će unijeti u svoje tijelo.
Ali kako nema idealnih rješenja tako ni švedski stol nije bio idealno rješenje. Naime, švedski stol potiče svijest o mogućnosti izbora. I to ne samo hrane već i drugih stvari. Ta dopadljiva mogućnost da možete birati i da je svaki odabir u redu, polako ali sigurno, počela je subverzivno podrivati društveno političke temelje zajednice naslonjene na diktaturu proletarijata i jednoznačno determiniranog puta dosezanja konačne utopije, komunizma. Ta prokleta želja da se ugodi konobarima polako ali sigurno nagrizala je same temelje samoupravnog socijalističkog društva.
Kad je umro drug Tito ono malo vjernih mu sljedbenika pokušalo je organizirati politički švedski stol. Fingirati Izbore. Pluralno društvo je kao počelo promovirati neke nove, partikularne vrijednosti i afinitete. Ali na meniju tog društveno političkog švedskog stola nije bilo puno više od starog, suhog kruha i vode; užegla maslaca i usmrđene ribe, pa su se gosti počeli buniti. Isprva tiho, tek zdvojno sjedeći pred praznim tanjurima, a onda sve glasnije počeše negodovati što im se ne dostavlja hrana. Naposljetku se sav taj gladni i frustrirani svijet pobio žlicama, vilicama i noževima, jedinim što je na jugoslavenskom švedskom stolu preostalo.
Danas imamo mogućnost izbora. Evo baš je u tijeku najnevažniji od svih najsporednijih političkih obroka. Europski izbori. Na meniju su 33 jela. 31 iz više-manje poznatih hrvatskih kuhinja i dva jela još neafirmiranih kuhara koji vjeruju u vlastitu kreaciju. Kako me ima dosta nisam pretjerano zainteresiran za sve te delicije, ali teško ih je zaobići. Već i bezazleni pokušaj slušanja vijesti na putu do posla ugura vam poneki zalogaj s političkoga švedskog stola.
Jurica V. govori u ime liste broj 7. Hrvatska braniteljska pučka stranka. HBPS; dobra skraćenica. Kao neka banka ili građevinsko-projektni biro. Bože moj, nisam ni znao da takva postoji. Slogan im je: „Istina i Domovina“. Ako netko u ovoj državi ima monopol na istinu i domovinu onda su to branitelji; i oni koji se takovima osjećaju. Veli Jurica da je danas na radio došao sam; kolege ga iznevjeriše zbog nekog prečeg posla. Zato je tu on i da ništa ne brinemo jer nas oni neće iznevjeriti. Kao što nisu ni 91. Ovo danas je, dakako, iznimka. Govori tako Jurica, a ja ga gotovo i ne slušam. Da sam od svakog koji mi je u izbornoj promidžbi obećavao da me neće iznevjeriti dobio kunu ne bih imao problema poslije svakih izbora pribaviti novog Volvo karavana; s tri reda sjedala. Ali nisam ni od koga tko je u posljednjih trideset godina nešto obećavao dobio ništa; niti osobno kao Hrvat niti kao državljanin i građanin RH; nikad ništa. Oni što dobivaju izbore uglavnom poslije vole oduzimati; kroz poreze i prireze, namete i davanja svake vrste. I ne samo od nas postojećih, radno sposobnih, već uzimlju kredite i za one fakultativne, koji će valjda doći: uzimlju hipoteke i na male plave kovrčave glavice.
Stoga ne čudi da je izlaznost na izbore mala usprkos tome što se šefovi stranačkih kuhinja trude pozivati građane na izbore. Građani sve teže gutaju njihove političke splačine pa radije ostaju doma. Ali nije najgore kad građani ne dođu na gozbu koju im svako malo upriliče njihove „političke elite“. Problem će biti kad jednog dana pučanstvu dozlogrdi sav te napoj koji im na švedskom demokratskom stolu serviraju, pa se dohvati pribora za jelo, tanjura i razbuca sav taj kurvin pir koji im već trideset godina umjesto demokracije servira jugoslovenske pomije; ovaj put u plastičnim bruseljskim tanjurima.
