Po medijima naslovi: Elitna Prostitucija. Ni lijevim ni desnim medijima nije palo na pamet da nema, i ne može biti, elitne prostitucije. Taj pojam je apsurdan sam po sebi. Contradictio in adiecto. U katoličkoj zemlji ni katoličkim medijima nije ništa sporno u spominjanju prostitucije i elite u istoj rečenici. Mudro šute. Šutnja je Zlato. Slučaj Marije Magdalenske riješio je onomad Gospodin. Prije dvije tisuće godine. Ona mu postade sljedbenica i učenica. Isus je znao prepoznati grijeh i dobrotu. Današnjim intelektualno i moralno potkapacitiranim klericima to je puno teže.
Ženu koja prodaje ljubav lako je prepoznati po prazninom zastrtim očima i pogledu koji govori: – Ovo što vidiš nisam Ja. Zakopala sam Sebe duboko da me ne oštetiš kod uporabe. – Taj pogled je isti u svih kraljica noći bez obzira srećete li ih na Kolodvorima ili u foajeima skupih Hotela. Isti taj pogled bez sjaja bijaše nekad u djevojaka ispred Varteksa, do jučer u šetačica oko Marulićva trga, a sutra na nekom drugom mjestu koje policijska vlast odredi. Taj pogled nema veze s cijenom i vrstom usluge. Taj pogled je pogled beskonačno tužna bića kojeg su okolnosti nagnale raditi nešto čime se nikada neće moći ponositi. U zadnje vrijeme može se sresti sve više dječaka s takovim pogledom. Prinčevi noći. Razmislite li malo vidjet ćete da u tom poslu, kojeg običavamo nazivati najstarijim zanatom na svijetu, nema ničeg elitnog.
Mušterije je, također, lako prepoznati po pogledu. Oštrom, predatorski fokusiranom. Pogled životinje koja vreba plijen. Ovdje i sada. I ništa, baš ništa, drugo nije važno. U običnom životu možda je to neki sudac, profesor, akademik, političar ili doktor. Nije važno. Kad Dr. Jekyll skine masku eminentnosti i postane Mr. Hyde on prestaje biti elita. Postaje tek obični pohotnik koji nastoji utažiti svoju bezdanu strast. Škotski pripovjedač Robert Louis Stevenson je 1886. godine objavio novelu o toj problematici pod nazivom: Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde. Novela je otad doživjela brojne inkarnacije u kazališnom i filmskom svijetu (čak osam filmskih remejkova). Kad je Stevenson 1894. godine preminuo od sušice na tihooceanskom otoku, Samoi, u svojoj četrdesetčetvrtoj godini, nije ostavio veliki opus za sobom. No gotička novela o Dr. Jekyllu i Mr. Hydeu i piratski roman Otok s blagom dostatni su osigurati mu značajno mjesto u svjetskoj književnost.
Kad smo kod beletristike svjetske medije sredinom lipnja iznenadila je vijest da švedska Akademija ove godine neće dodijeliti Nobela za književnost. Osamnaesteročlani odbor za dodjelu književnog Nobela zbog ostavki sada broji samo deset članova. Ostavke su padale zbog seks skandala. Stalna tajnica Akademije, Sara Danius, odlučila je da Odbor sada više nije legitiman. Vjerodostojan. Bit će dogodine. 2019. Onda će, vele, dodijeliti dvije istovremeno.
Za sve je kriv neki Jean-Claude Arnault, utjecajni francuski intelektualac i švedski fotograf. Ili obrnuto. Ugledan čovjek. Krema zapadnoeuropskog društva. Elita. Navodno je volio okolo šlatariti ženske. I Francuzice i Šveđanke. I ine. Osobita su mu poslastica bile okrunjene glave. Princeze. No nije bio previše izbirljiv. Običavao je on tako pipkati svaku koja bi mu dopala šaka posljednja dva desetljeća. Posvuda. Osobito u prostorima Akademije. A to je nedopustivo. Onda je njima prekipjelo. Skupiše hrabrosti i cinkaše ga njegovoj ženi Katici. Katarini Frostenson. E tu su nastali problemi. Žanklodova supružnica bila je članica već spomenutog odbora za dodjelu književnog Nobela. Na brzinu je dala ostavku. No prekasno; već je podosta članova iz protesta istupilo iz istog. Spominju se tu i neki novci, sukobi interesa. Tko bi ga znao što je istina.
U Americi ništa bolje. Seks skandali se lijepe na novac. Novac se lijepi za seks skandale. Prostituirali se ili ne, netko će platiti. Ne stišava se bura oko Harveya Weinsteina, producenta koji bi svoje klijentice običavao obljubiti prije produkcije u glamurozni svijet filma. U holivudsku elitu. Čini se da malo zapinje oko podizanja optužnice. Ili je Harvi tvrd orah ili je pak Američko pravosuđe autsorsalo slučaj DORHu. S Bilom je bilo lakše. Billa Cosbyija osudiše krajem rujna; za napastovanja koja je činio prije pola stoljeća. Ali teško da će u zatvor jer mu je osamdeset i neka. Seks skandala nema samo na američkoj estradi. Trumpova kandidata za vrhovnog suca optužila njegova srednjoškolska kolegica s kojom je tulumario kad je imao petnaest. Za nedolično ponašanje i pokušaj silovanja. Kad sam imao petnaest!
Ronalda je za nasilnu obljubu opet optužila neka hostesa nekog hotele u Las Vegasu. Još jedna. Pa zar opet sine Ronaldo. Nemam običaja zavirivat pod tuđe plahte, ali nekako mi se obrazac čini poznat. Što je „nasilnik” materijalno bolje zbrinut lakše je žrtvi reći Me Too; Ja Također. Brže se dolazi do suda, brže se dogovaraju nagodbe. Sve je nekako glamuroznije. Medijskije. Elitnije. Ponekad je dobro biti siromašan.
Ovogodišnju dodjelu Nobelovih nagrada tako su zaključili dodjelom Nobelove nagrade za mir. Za 2018. dobiše je Denis Mukwege, kongoanski kirurg i Nadia Murad, dvadeset petogodišnja Iračanka, žrtva trgovine ljudima i aktivistica u borbi protiv korištenja masovnih silovanja kao oružja u ratovima. O problemu je govorila i pred Vijećem sigurnosti UN-a. Nadia je prvi Iračan, zapravo prva Iračanka, koja je dobila Nobela. Svi dobitnici naći će se u Stockholmu na elitnoj večeri.
Koda nas nažalost elita samo u naslovima medijskih članaka. Ove godine nitko neće do Stockholma. Hrvatice i Hrvati ponovo su propustili priliku da zaduže čovječanstvo nečim velikim. Značajnim. A nije da da nije bilo prilike. Ako ne u znanost ili ekonomiji onda bar za mir. Bilo je i kod nas ratova. Bilo je i masovnih i planskih silovanja u zadnjem ratu. Silovalo se uzduž i poprijeko, muški ženskinje i ženski muškinje. I muški muške i ženski ženske. U svim kombinacijama spolnosti, vjere, i nacije. Mogao se neko dovinuti nekom pravednom rješenju pa da žrtve zlostavljane u ratu ne ostanu žrtve doživotno; rješenju po kojem silovatelji i ubojice neće dosmrtno uživati slavu nacionalnih heroja i povlaštene mirovine. Mogla se stvar učiniti pravičnijom, ali nije. I teško će me netko uvjeriti da je to slučajno. Da tu nije bilo neke namjere.
Zato silovani kod nas običavaju šutjeti o tome. Kao to je velika sramota. Nismo mi zapad. Kad neko ili nekoja ipak pokuša i kod nas zaustiti „Me Too” brzo intervenira hrvatsko „učinkovito” pravosuđe. Izjave. Svjedoci. Izjave. Nesjećanja. Izjave. Svjedoci. Vrijeme ide, svjedoka je sve manje, izjava sve više pa se lako zagube; nestanu u prašnjavim fiokama istražitelja. Iščeznu u bespućima povijesne zbiljnosti. Dok institucije rade svoj posao žrtve bivaju po drugi put silovane. Ovaj put od policijsko-pravnog sustava. Zato je Žrtvama draže mučat. Držat jezik za zubima i šutjeti. Ponekad sretnu svoje silovatelje; zlostavljače. Prignu glavu, pređu na drugu stranu ceste. Ovi pak hodaju uokolo uzdignute glave. Ponosno. Puštaju žrtve da se za njih srame. Sigurni da institucije rade svoj posao. Posao koji nikad neće biti završen. Kao što nije ni onaj iz pretprošlog rata.
