Autor:Miroslav Šantek
TALIJAN JE VRLO DOBRE VOLJE, smije se, maše rukama. Ne zna ni riječ engleskog ni hrvatskog. Ali zna gdje je i govori da je ovo prekrasna zemlja.Bellisima Croatia. Iz njegovog velikog šatora dopire glasna plesna glazba. Na stolu je nož, kruh i delicije iz ovog kraja – banijske kobasice, buđola i sir. A ispred šatora veliko blatno, terensko vozilo za koje treba izdvojiti puno novaca. Pored njega je i nekoliko kombija koji vuku rezervne dijelove za ovaj stroj, malu pokretnu radionicu i sve one potrepštine što trebaju ovom Talijanu u Hrvatskoj. Na kombiju je i ime njegovog grada. On veselo pokazuje prstom – Ancona.On je sudionik prestižne i u svijetu vrlo cijenjene off road utrke Croatia trophy koja se održava po 19 put, a ove godine za teren održavanja je izabrano područje Zrinske gore i Šamarice na petrinjskom području.
DONJA BAČUGA JE BANIJSKO SELO s malo stanovnika, prelijepim i obilnim prirodnim ljepotama – stranac bi zaključio da je ovo raj na zemlji, a onda vrlo brzo shvatio da ovdje nema posla, niti ikakve perspektive za život.Ta država Hrvatska s tako malo stanovnika i s velikom količinom prirodnih resursa na svijetu, jednostavno ne zna obogatiti svoje građane. Svi kažu: dajte ovo Nijemcima, Švicarcima, bilo kome i oni će stvoriti bogato društvo. Domaći političari to očito ne znaju. Za Donju Bačugu osim domicilnog stavnovništva i bližih gradova Petrinje, Siska ili Gline, malo je tko čuo, još manje bio u njoj. A milijunska metropola je pred nosom. Što bi narod rekao: pljuneš do nje, ali čim sunce zađe ovdje nastane ledena tama, mrkli mrak, pustoš i čekanje dnevnog svjetla. Samo svjetla velegrada gore u daljini. Zagreb vidiš golim okom s ovih brda.
I tako je usred te Donje Bačuge niknuo pravi mali grad. Na devet dana, vrijeme koliko traje ovogodišnja off road trka (0.1 – 0.9 svibanj). Oko zgrade nekadašnje škole i današnjeg Centra za šljivu i kesten postavljeni su mnogobrojni šatori svih veličina i oblika. Terenci su parkirani u dvorištu i na livadama uz cestu, vozači iz čak 16 zemalja su razvili svoje zastave ispod banijskog neba, predvečerje je, pije se pivo, čeka se meso s ražnja, netko popravlja automobile, netko čita, netko se kupa, netko drijema, ali baš nikome ne pada na pamet prati debelo blato s automobila. Čim svane te skupe i moćne mašine će upadati u šumske puteve i glibove. Mnogi će pretrpjeti velika oštećenja, troškovi na kraju utrke će sasvim sigurno biti pisani velikom količinom eura, ali ove ljude to ni najmanje ne zabrinjava. Njima će ovdje sasvim sigurno biti jako dobro, organizatori kažu da bolju trasu i okoiš za utrku još nisu imali, a oni imaju novaca.
U PETRINJSKIM KAFIĆIMA dolazak ovih strojeva u Petrinju- (prvog dana utrke su došli u središte grada i parkirali se na Trgu hrvatskih branitelja) izazvao je veliko zanimanje i raspravu kakvu se ne sjećamo da se ikada dogodila. Slično je i sa lokalnim društvenim mrežama – ljude zanima zašto ih nitko nije obavijestio prije utrke da će se uopće održati u petrinjskom kraju, zašto nema jumbo plakata, najava, emisija, zašto ta svjetska stvar koja ispada da je jako zanimljiva je za lokalno stanovništvo potpuna enigma. Nema kramara, ugostitelja, zabavljača, nema ljudi i djece koja bi htjela gledati jurcanje tih strojeva po blatu. Sutra će se svi oni pokupiti i otići. Talijan je sretan. Njemu je bilo dobro.
